Piše: Vesna Aralica, 30. rujna 2026.

Staša Aras: Suhozid, Hena com, 2025.

Povezanost književnoga izražavanja pojedinca koji je ujedno usmjeren na zanimanje i životni poziv srednjoškolskoga profesora hrvatskoga jezika i književnosti, najčešće je posve inherentna pojava. U slučaju Stanislave Nikolić Aras (rođene u Trogiru 1972.), nagrađivane prozaistice i autorice triju zbirki pjesama, izlet u književne vode neprijeporno zrcali istančan osjećaj za oblikovanje umjetničke rečenice. Teme koje Staša Aras razvija u svojemu opusu upravo su one od kojih i sama umjetnost živi stoljećima: ljubav, smrt, rat, prijateljstvo, čovjekova otuđenost itd. Nakon romana Horror vacui (2021.), koji obrađuje životne proplamsaje unatoč inicijalnome tjeskobnom motivu ženske izgubljenosti, 2025. izlazi roman Suhozid, sjajno ispisana psihološko-socijalna studija o tijeku ratnih zbivanja na srednjedalmatinskom otoku, koncentrirana na sudbine četiriju žena i jednu djevojčicu Martu, čijim se spomenom roman i retrospektivno otvara.

Iako pripovjedač smišljeno taji ime otoka kako bi čitatelja održao budnim, opis povijesnih okolnosti u drugome dijelu romana jasno daje naslutiti kako je riječ o otoku Visu. No ratnu epopeju Visa dijele skoro cijelo obalno stanovništvo i drugi otočani pred završetak Drugog svjetskog rata, pa se otočna sudbina metonimijski iščitava univerzalnim tematom. „Činilo se da je ovaj poredak svijeta nepromjenjiv, vječan. Kuće su stajale na svome mjestu kao zubi otoka… Otok je bio iscijeđen, isisan i posrkan gladnim ustima izbjeglica. Nije ostao kamen na kamenu…“ Digresije su ovo koje otkrivaju duboku metaforičnost Arasinih opisa, protkanih asocijativnom snagom riječi i motivima surove ratne stvarnosti. „Posijali smo ljude po zemlji. Kosti će im proklijati“, kaže na jednome mjestu Mila, sudionica kaotičnih zbivanja pred čuveni egzodus stanovništva u sinajsku pustinju, mahom žena i djece, izrekavši jednu od idejnih premisa ovoga antiratnog romana.

Suhozid je pripovjedački dinamično komponiran. Umetnute didaskalije slikovito otvaraju vrata razvoju fabule, stoga i likove čitatelj opaža kao dramske karaktere na pozornici svijeta, uskovitlanoj ratnim migracijama stanovništva, ali i onim odsudnim, tjeskobnim trenutcima pasivne zatečenosti. Spoj dramskoga i epskoga garniran je lirskim epizodama i digresijama objektivnoga pripovjedača, koji međutim ustupa mjesto i slobodnome neupravnom govoru i monološkome ženskome glasu. Ustvrditi je lako kako je riječ o polifono izvedenoj prozi čija razigrana kompozicija prati složenu temu otočke egzistencije u osvit savezničke pobjede nad Silama Osovine. Strah, bježanje od vojske, skrivanje lokalnoga stanovništva po špiljama, borba s ušljivošću, glađu i žeđu, suočavanje s ranom partizanskom kolektivizacijom i oduzimanjem imovine, bijeg sa zarobljenicima u novi život, u Italiju, opis nervnih slomova i stratišta zbog različitih životnih usmjerenja, pogled izvana i iznutra na poljsku bolnicu, motivi su u kojima je teško pronaći životnoga svjetla i nade. Ipak, Suhozid Staše Aras specifičan je upravo po tome što slavi i promiče nesalomljivu čovjekovu želju za obnovom života i očuvanjem tradicije.

„Rat je budio spavača… Život piše ludilo…“slike su rata kao cirkusa u kojemu je moguće opstati jobovskom izdržljivošću i solidarnošću. Nacionalnost? Bezemljaš? Narodnost? Kuferaš? Refleksije su jednoga glasa (u didaskalijama), svih onih koji su na svojoj koži bolno osjetili prekrajanje životne sudbine i suočavanje s izazovnim promjenama. Autorica suptilno opisuje nemoć pojedinca pred društvom koje nameće jednoobraznost pa Jerkov lik smješta u kontekst straha od većine i njezine osude svih onih koji žele i misle drugačije. Njegova potisnuta homoseksualnost opisana je kao bolna razapetost između fiziologije i razuma: „Ovo sam ja koji hodam u susret tebi, ono drugo, onaj dnevni život to je moja kora, ovo je moja srž.“ Strah se uvuče u grupu, a grupa ga lakše probavi, aksiom je ratne neizvjesnosti kojemu su se prilagodili ženski likovi: Anka, Vera, Blaga, Mila, Lidija… Iako se na otocima stratišta nitko ne zadržava, lik djevojke Mile potvrđuje snagu obrambenog mehanizma i u trenutcima kad svi razmišljaju o bijegu: „Samo kamen, kamen, kamen. Okameni se. Govorila je samoj sebi. Okameni se. Stiskala je zube toliko da ju je ubrzo vilica zaboljela. Sva jaka i napunjena vrelom srdžbom osjeti u sebi snagu, ne znajući kamo će s tom snagom, ali svjesna da je ima. Osjeti se opet živom… To će biti. Kao karijatida.“

Simbolika suhozida u romanu predodžbeno je intenzivna, sva je u znaku uspostavljanja reda i neodustajanja od vlastite egzistencije. Metafora je otpora, inata i ljutnje: „Tada je osjetila po prvi put da su u njoj dvije žene i da unutra postoji mjesto u koje se može sklonuti. Gnijezdo, mračni bunar, niša.“ Vjetrovi rata međutim okrutno će zavitlati Melitom, Veljkom i Jerkom, a kasnije i Milu gurnuti u neočekivanom smjeru (udat će se za Engleza i otići s otoka). Kako pripovijedanje hita prema svome vrhuncu, tako je i razvoj fabule sve zgusnutiji, karakteri složeniji, a zbivanja turbulentnija. Epilog osvaja Marta reproducirajući svoje viđenje odrastanja nakon zbjega u El Shatt: „Dom je srce u izmaglici iz kojeg izviru sve četiri strane svijeta.“ Između opisa rata koji po vlašćuje i raz vlašćuje i slike života koji buja i u pijesku (Lidija je postala primjerice učiteljicom koja je osmišljavala ondašnje bukvare), Staša Aras ističe požrtvovnost žena u ratnim okolnostima, njihovu brigu za obitelj i društveno korisni rad. Posebno dira Martino priznanje kako su je spasile žene koje nisu imale svoju volju (Blaga i Anka).

Unatoč depresivnoj slici rata kao najvećega ništavila, autorica zaokruženo okončava tek jednu od milijun mogućih priča optimističnom perspektivom neuništive obnove života, spajajući humornu sliku deve na otoku, s početka romana u pripovjednoj sadašnjosti, s motivom tanatosa, alii erosa (u narativnome Epilogu i Egzodu), kao pokretača životnih epifanija: „Iz ovoga ugla život je raznizana niska. Pokušavam sjećanjima nanizati perlu po perlu i bojim se da ću cijelu stvar uništiti. Rekonstrukcija događaja sjećanjem Sizifov je posao. Uvijek će se pojaviti neki rukavac kojim će voda otići u drugom smjeru. Utvaram si da je pisanje priče postupak vraćanja reda u kaos. Prvo je bio kaos, mi smo ti koji bismo voljeli stvari vidjeti posložene, ljude u stroju po redu kako dolaze i odlaze s pozornice.“

Spojivši kazališnu kulisu s razvedenom epskom pričom iz koje isplivavaju različite sudbine, Staša Aras ispisala je emotivno i toplo štivo o čovjekovoj potrebi da se izdigne nad ništavilom ratnoga stradanja. Stilskom vrsnošću izveden, Suhozid se nameće i kao posebna jezična naslada za čitatelja, u kojoj ne nedostaje slikovita izražavanja, poetskih refleksija, ali i živopisno kreiranih dijaloga. Potaknuta vjerodostojnim iskazima svjedoka ovoga dijela europske povijesti, Staša Aras uspjela je uzvratiti literarno oblikovanim testamentom o stradanjima, otporu i egzistencijalnoj borbi ondašnjega domicilnoga stanovništva (priobalnoga i otočnoga) u jeku završnice Drugoga svjetskog rata. No priče o ostancima i odlascima, dakako, nikada ne mogu biti do kraja i završene. Njihovo sjeme lako pronađe plodno tlo… jer „priču po porodu pljesneš rukom po guzici i onda ona zaplače“.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 30. rujna 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija