Piše: Vesna Aralica, 1. rujna 2026. 

Ivan Aralica: Oni su drugo, Školska knjiga, 2024.

Nakladnička kuća Školska knjiga iz Zagreba objavila je do sada najopsežniji izbor iz monumentalna opusa Ivana Aralice, akademika i pripovjedačkoga barda s kultnim statusom u hrvatskoj književnosti. U 41. svesku, krajem 2024. godine, svjetlo dana ugledao je roman  Oni su drugo, maestralno ispripovijedana priča o književnome razvoju Miroslava Krleže u sjeni burnih političkih zbivanja prve polovice 20. stoljeća. I ovim se romanom Ivan Aralica prezentirao majstorom pripovijedanja: kombinirajući fakciju i fikciju, na život najplodnijega i najsvestranijeg hrvatskoga književnika Aralica je bacio novo, umjetničko svjetlo, ono koje razgrće mnoge egzistencijalne tmine i implicitno čitatelju nameće odgovore na intrigantna pitanja u vezi sa životnim i profesionalnim opredjeljenjima Miroslava Krleže.

Fabularna okosnica romana izrasta iz složena odnosa Miroslava i Bele Krleže s njihovim vjenčanim kumom Milanom Begovićem, pjesnikom, prozaistom i progonjenim dramatičarem hrvatske moderne. Prvi dio romana historiografski je obojena panorama života u Zagrebu, politički izazovnih 20-ih i 30-ih godina, koje su turbulentnima učinile živote mnogim istaknutim osobnostima onoga vremena. U vremenu krize rojalističkoga jugoslavenstva, koje je otvaralo put onom komunističkom, slučaj prisilnoga umirovljenja Milana Begovića, nakon uprizorenja njegove povijesne drame Hrvatski Diogenes (po romanu Augusta Šenoe) u ondašnjem HNK-u 1929., Ivan Aralica oslikava simptomatičnim znamenom koji će pratiti mnoge hrvatske pisce, ne samo u tome vremenu nego i kasnije, u drugoj Jugoslaviji. Naime, ubojstvo Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini 1928. godine otrijeznilo je mnoge hrvatske umove zanesene idejom jugoslavenstva nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Begovićev lik autor oslikava beskompromisno čistim kad je u pitanju njegovo duboko shvaćanje nepostojećega državnog tribalizma, na koji je upozoravao i mladoga Krležu.  Privatni život naočita Vrličanina autor opisuje prilično turbulentnim (tri braka), unoseći u pripovijedanje i podosta duhovitih iskrica iz njegova odnosa prema svojim partnericama (Pauli Goršetić, Annerli Spitzer i Danici Raden Haut).

Prijateljstvo i kumstvo Miroslava, Bele i Milana, Aralica donosi u svjetlu neraskidiva saveza koji će uspješno odolijevati i najvećim iskušenjima, potaknutima nerijetko hedonističkim izletima zaigranoga Begovića, vješta i snalažljiva kormilara: njegov dvorac Bisag postat će naime, nakon uplovljavanja u treću bračnu luku, omiljeno okupljalište mnogih intelektualaca onoga vremena. Dok se mladi Krleža bude okušavao u svojem europskome književnom proboju (u Češkoj, Varšavi itd.) uz financijsku potporu supruge, onda već afirmirane glumice, Bela će učestalo svoje tmurno raspoloženje zbog muževa odsustva liječiti kapljicom razgovora u Begovićevoj obiteljskoj rezidenciji.

Aralica pripovijedanje ponajviše razvija u dijaloškoj formi iz koje i izvire gotovo dokumentaristička autentičnost: čitatelj lakoćom vizualno oživljava duh vremena, ponikao iz galantnih salonskih kuloara, ali i sumornih zagrebačkih tvorničkih hala iz kojih se rađala revolucionarna sindikalna misao, tj. bunt protiv buržoazije. Autor u ovome dijelu romana literarno oživljava  i Josipa Broza, kodnoga imena Valter, koji se u mladosti intenzivno i predano bavi sindikalnim pitanjima. Cikličnom naracijom Aralica pokušava proniknuti u Fricovu očaranost kumrovečkim apologetom Oktobarske revolucije, lepoglavskim uznikom i odlučnim borcem za radnička prava (Bombaški proces), postavljajući njihov odnos u svu složenost političkih prilika koje će uslijediti padom rojalističke Jugoslavije i uspostavom one federativne po okončanju Drugog svjetskog rata. Aralica maestralno opisuje moć populizma nad egzistencijom kulturnih lučonoša, dok u onodobnome društvenome fenomenu eksproprijacije eksproprijatora (epizoda o krađi poliptiha od bjelokosti iz Riznice zagrebačke katedrale) zrcali vjekovne postupke onih koji osvajaju vlast ili se vlašću koriste za osobne probitke. Tim „gangsterima opančarskoga jugoslavenstva“ autor dakako suprotstavlja nepotkupljive intelektualne veličine, ljude progresa i etična svjetonazora, spremne u svakome trenutku živjeti u skladu s onom evanđeoskom porukom: (po)dati caru carevo, a Bogu Božje. Fricova egzistencija po svemu je odsjaj ovoga drugoga – njegov kasniji oportunizam autor smješta u kategoriju preživljavanja u opasnim vremenima („Meni je svejedno traži li me Dido ili Đido…“).

Strah kao stožernu emociju totalitarističkih sustava na svojoj su koži osjetili, dakako u različitim oblicima, gotovo svi istaknutiji umjetnici 20. st. Njihov tragizam bivao je tim veći ako su ih vladajuće strukture pokušavale instrumentalizirati u političke svrhe, jer su tražile zrcalo u riječima pismenih laudatora. Pisati o Krleži, a ne govoriti o ratu i politici, nemoguća je misija, stoga se i ovaj Araličin roman nužno bavi realitetom. Ipak, u liku Begovića dade se promatrati ne samo onovremenoga pisca u povlačenju i Krležina vjenčanog kuma, nego i njegova „Vergilija“, mudra savjetodavca i duhovna učitelja. Najpoetičniji dio romana rezerviran je za lik misteriozne Kasandre (aluzivna imena), Krležine prevoditeljice i intimne prijateljice iz Varšave, i karaktera u simboličkoj pripovjednoj funkciji, pa onda i za okolnosti Krležina putovanja s kumom do vrličke česme – izvora nadahnuća za Begovićev libreto Ero s onoga svijeta, a upravo taj završni dio romana otkriva svu slojevitost autorova pripovijedanja u kojem ima i univerzalne, općeljudske angažiranosti misijskog karaktera, ali i one zavodljive tajnovitosti što se krije u performativnoj snazi riječi.

Araličina umjetnička riječ ne bježi ni od povijesno-političke patine ni od folklora, ali ni od fantastike; sve troje su zrcala i narodne i pojedinačne sudbine. Kasandrin pričin Krleži (autoru je kao predložak za njezin lik poslužila Sofia Malkovska, koja u memoarima svjedoči o njihovoj emotivnoj vezi), u paroksizmu noćne mučnine i povraćanja zbog crva prćevaca iz vrličkog pršuta, kao finalna epizoda u potpunosti je alegorijski intonirana; njezin glas unutarnji je glas samoga Krleže, razapeta u svim složenostima jednoga umjetničkog puta: „Svi su oni isti, a ti si nešto drugo. Oni su oni, isti koliko god se razlikovali, a ti si nešto drugo, različit od svih. Oni su oni i kani ih se, a ti si Petar Trbuhozborac, ispod vješala, s tamburom u rukama, koji pjeva baladu o ljudima, kojima, jer nemaju rukavice, na prstima, od studeni, zanoktice zebu i otiču.“ Taj ga glas upozorava na domobransku srodnost s Valterom, koji će griješiti iz straha od protivnika: „Milost koju će tebi dati, Fric, kao bivšem hrvatskom domobranu, bit će nagrada za šutnju o smrti mladića i djevojaka čijim je kosama i kostima napunio slovenske napuštene rudokope. Znao je Valter tvoj kukavičluk i znao je da mu ti nećeš predbaciti – kao što će drugi učiniti: da je pobio cvijet hrvatskog naroda – kako se ponio prema djeci onih hrvatskih domobrana koji su bez svoje volje ratovali po Srbiji, Rusiji i Italiji.“

Kratki roman Oni su drugo Ivana Aralice doima se tek nacrtom jedne romaneskne epopeje o kompleksnim okolnostima u kojima je živio i djelovao Miroslav Krleža – estetska vertikala cjelokupne hrvatske književnosti. U njegovu je fokusu ponajviše mladi Krleža, u svojoj socijalnoj osjetljivosti zatravljen plemenitim idealima, željan afirmacije i uspona i izvan granica Hrvatske. S drugom metaforičkom slikom, dunje u cvatu, koja u korijenima priziva poznati motiv u renesansnoj maskeratnoj književnosti, Araličino neobično narativno prenje i okončava. Kako? U tonu obnoviteljske vedrine, vitalizma i uspona ljepote kontra silama  ružnoće, predstavljenima onim teško probavljivima „crvima u gnjatu“. Misteriozna će Jeđupka, naime, jednoj Belinoj prijateljici proreći lagani porođaj i skori zaborav muka.

Idejna potka Araličina romana teško se može iscrpiti dokraja, no u tome i leži draž ovoga štiva koje bi bilo i diskreditirano u pokušaju gruboga, doslovnog tumačenja, lišena imanentne umjetničke tajnovitosti, od koje je, u konačnici, neobranjiv i život sam.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 1. rujna 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija