Piše: Josipa Marenić, 18. rujna 2026. 

Wolfgang Hilbig: Vijest o stablima (Die Kunde von den Bäumen, 1992.), prevoditelj Stipe Ćurković, Bijeli val, 2025.

Vijest o stablima, iako opsegom djeluje kao tanka knjižica, koju biste mogli zanemariti ulaskom u knjižaru ili knjižnicu, sadržajno je djelo što trese planine i čini razliku. Neobično je književno ostvarenje koje anarhično bježi izvan okvira, iako nažalost ima uporišta u realnosti. S obzirom na stanje svijeta i svijesti, okupacije nekih autora ne bi trebalo smetnuti s uma, pogotovo jer uvijek postoji opasnost od ponavljanja povijesti.

Već Wolfgang Hilbig ima čudesnu priču koju otkrivaju njegovi biografski podaci, tako različitu od većine umjetnika koji pripadaju nekom elitnom kulturnom krugu ili pak nekoj pobunjenoj skupini. Wolfgang Hilbig je stajao sam. Rođen je 1941. u Meuselwitzu u Tiringiji, u Istočnoj Njemačkoj. Iako je danas postao nezaobilazno i kultno ime poslijeratne ere njemačke književnosti, dugo vremena je imao status persona non grata. Njegov otac nestao je u Staljingradu, pa je Wolfgang ostao sam s majkom školujući se u malom provincijskom mjestu. Nakon školovanja i vojne službe, dugo se mučio radeći teške fizičke poslove koji s intelektualnim i umjetničkim radom nisu imali mnogo zajedničko. Deset je godina radio kao ložač i znao je što su noćne smjene, te je imao problema s alkoholom. Iako se 1967. priključio radničkom književnom krugu u Leipzigu, već je nakon samo godinu dana iz njega isključen – njegovo pjesništvo odudaralo je od socrealističkog kanona. Srećom, Hilbigov književni talent prepoznat je na Zapadu, te mu prva zbirka poezije Abwesenheit izlazi u Frankfurtu 1979. Zbog tog je književnog izleta proveo nekoliko tjedana u pritvoru i bio kažnjen zbog kršenja odredbi o devizama. Zahvaljujući zalaganju Franza Fühmanna, nekoliko je Hilbigovih pripovijedaka i pjesama ipak tiskano u Istočnoj Njemačkoj. Preokret u Hilbigovu životu i stvaralaštvu označila je 1985. godina kada je napokon dobio vizu i napustio Istočnu Njemačku. On će u svom radu uvijek tematizirati opresivni konformizam DDR, ali i konzumerizam Zapada.

Baš zato što je stajao sam, razvio je svoj karakteristični glas i stil pisanja, te je postao dobitnikom relevantnih nagrada za književnost: Nagrada braće Grimm, Nagrada za književnost Kranichstein, Ingeborg Bachmann, Bremen i Nagrada Georg Buchner. Kada se nabroje priznanja, sve zvuči fantastično, iako je Hilbig u realnosti proživio više života u jednom, a dobar dio u opskurnosti. Osobito su poznata njegova djela: Eine Übertragung, Ich, Die Kunde von den Bäumen, Die Arbeit an den Öfen i Das Provisiorum. Njegova djela navodim u izvorniku kao poticaj, jer je na hrvatski jezik prevedeno samo u izdanju Frakture Ja i odnedavno u izdanju Udruge Bijeli val Vijest o stablima.

Vijest o stablima lebdi između pripovijetke i novele, između autofikcije i fikcije, sa snažnim zapusima fantazme i meditativnosti u kojoj je proza prožeta poetičnošću, te je izuzetno ritmična. Na samo 62 stranice knjige Hilbig razotkriva svu svoju maestralnost. Iako posjeduje originalan književni glas i izričaj, u njegovu pismu se može osjetiti oslanjanje i koketiranje s njemačkim romantizmom (krajolik, oluje i drugi elementi), ali svemu tome daje izrazito suvremen ton preko promišljeno izgrađenog svijeta metafora (izlozi, lutke, smetlište). Neki čak u Vijestima o stablima pronalaze i utjecaj E. A. Poea. Strukturu novele karakterizira reflektivnost, nadrealnost i simbolizam. Kroz spiralno uspinjanje razrađuje teme postižući tenziju, jer što se fabula više bliži kraju, atmosfera postaje mučnija a emocije teže, ako ne i neizdržive. Njegove misli su pobunjen glas čovjeka koji je odbio pasti u stroj.

„Morao sam postati beskoristan element u društvu ako sam granicu htio prekoračiti. To je bila istina, i nikakva objašnjenja, nikakve filozofske, kulturno-političke, ekonomsko-političke ili društveno-političke finte to nisu mogle prikriti…“

Prepričana radnja Vijesti o stablima ne može ni približno sugerirati stilsku impozantnost i sadržajnu radnju. Mjesto radnje smješteno je u neimenovanom industrijskom gradiću, ali bitnije je vrijeme radnje koje donosi potpuni zaokret u životima protagonista i njegovih sugrađana. Ono što je bila glasina, sada je postala stvarnost. Protagonist Waller svjedoči zatvaranju granice. On paralelno s jezovitom političkom situacijom pokušava preživjeti kao pisac, te roman rastvara početkom promišljanja o tome kako bi trebalo pisati i počinje vlastitu potragu kroz kupovinu pisaćeg stola i duge šetnje. Iskustva koja ga nepovratno transformiraju, te svjedoče procesu pretvorbe od radnika do umjetnika, od individue nasilno ukalupljene u društvo do individue koja se sve više udaljava kritički promišljajući o svom okruženju, da bi na kraju postao individua koja uopće ne pripada sustavu ni režimu. U epicentru stoji Aleja stabala trešanja, koja postaju metafora nekog drugog vremena, simbol propadanja, ali i utjelovljuju i unutarnji prostor mentalne slobode mišljenja. Također se nameću misli kroz zvuk zvona, klatna, a naposljetku i lampe, misli o vremenu, te najvećem užasu koji je režim uspio postići – razorio je vrijeme. Kroz prošlost je kontaminirao sjećanja i identitet, a i sam jezik. Ustrajanjem u postojanosti režima, uspostavljanjem veličanstvene sadašnjosti, onemogućava promjenu i zamrzava vrijeme unutar dopuštenih i postavljenih parametara. On zapravo ne dopušta budućnosti da se razvije, zbog čega protagonist tone u mahnitost, te utjehu pronalazi na smetlištu.

„…u ovo (su) vrijeme jedino još smetlari sposobni realizirati neku poetičnu misao. Je li to bila posljedica činjenice da su se svakodnevno nalazili u blizini gotovo mitskog iskustva? Samo još njima su stvari govorile o svom propadanju… pred njima su konačno dosegnule status potpune bezvrijednosti: time ih je bilo moguće razmatrati u njihovoj autentičnoj biti. Bit supstance se otkrivala pred smetlarima… dok su svi drugi potrošači, koji su svoje prebivalište imali tamo u gradu, s užasavanjem okretali leđa toj biti. Pred smetlarima su se stvari udaljile od ograničenja svoje korisnosti i počele pripovijedati… u našim očima, time su nadilazile svoju prolaznost.“

Wolfgang Hilbig pomiče granice jezika i značenja. U njegovom romanu predmeti i materijali emitiraju posebnu kakvoću koja nerijetko omogućava promjenu perspektive i nepredvidljive zaokrete. Njegovo pisanje zamagljuje granicu budnosti i oniričkog, ali pritom smo svjesni da čitamo o ružnoj stvarnosti. Cijelo vrijeme provlači fragmente šizofrenog skrivanja svog identiteta i svog poziva. Istovremeno dominira osjećaj duboke samoće. Zdrav razum mu govori kako postoje sigurno ljudi sličnih svjetonazora, ali on u svemu ostaje sam.

Ovaj roman izranja iz samoće, ali i okruženja pepela i smeća, kakvog su sposobni proizvesti samo ljudi kojima neće biti ljepota stablo trešnje. Ostaje Hilbigovo svjedočanstvo vremena kojeg ne možemo razumjeti, kako nas autor upozorava na početku, ali i opomena. Iako smo dosad naučili jako puno o tom vremenu, čini se – nismo dovoljno, jer je sloboda ugrožena diljem geografskih prostora planete od kojekakvih režima ili sustava, a mnogi pojedinci su i danas žrtve zaustavljenog vremena. Usprkos zamagljenosti i dualnosti koju Hilbig koristi, zavidno je prodoran i snažan.

„Sve prešućeno svoje korijene ima u ovom tlu, rekao si je Waller, znam to… ali znam i da to neće slomiti njegovu šutnju, i udišem zrak propasti na ovome tlu….“

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 18. rujna 2026.