Piše: Josipa Marenić, 26. kolovoza 2026. 

Nikola Devčić Mišo: Kontrapunkti kulture, Bijeli val, 2025. (2. dio)

Devčić veliku opasnost po zdrav razum i humanost pronalazi u masama malograđanštine koja mu je jednako opasna kao i nuklearne bombe i bezglavo korištenje tehnologije, jer zdravo prihvaćanje znači prihvatiti lice Drugoga u autentičnosti i različitosti. Malograđanstvo želi da svi imaju ista lica. Ono je, prema Devčiću, postalo zapravo dominantna klasa, uzorna klasa, neka vrsta kolektivne jedinice koja proizvodi životne oblike svakodnevice i čini ih za sve druge obvezatnim. Malograđanstvo zapravo želi da se njime vlada i da ne misli. Izvrsno je uočio problem, jer većina mislioca danas ne zna objasniti kolektivu uspavanost, porast različitih vrsta -izama i lakoću manipuliranja masama, a Devčić je uvidio pravi problem začaranoga kruga. Malograđanstvo savršeno parazitira unutar kapitalizma, a kapitalizam istovremeno malograđanstvo hrani i paralizira jer pogoduje masi i stvaranju modernog ropstva. Devčić kaže kako stajati pred Drugim, znači preuzeti u sebe mogućnost novog bivanja. Novo bivanje među ostalim znači i promjenu, a malograđanski um nikada nije volio promjenu, već udobnost, implikacije toga su destruktivne po samu srž humanosti.

„Danas u doba Nikoga, u doba bezličnosti lica, nemamo lica, nemamo ih jer nam ona nisu potrebna, danas nosimo maske prilagođene komično-tragičnim heterogenim društvenim igricama koje nikome ne znače ništa… Nitko je onaj koji od života radi viceve, onaj koji stvarima oduzima oštricu, onaj koji velike stvari opisuje malim riječima, onaj koji bagatelizira. Biti ponosni podlac, biti Nitko znači da ondje gdje bi nekoga trebalo biti – nema nikoga, biti Ništa znači da na mjestu gdje je trebalo biti predivno lice Drugoga – nema ničega.“

Poglavlje koje se također izdvaja jest ono o igri loptom, u kojoj se referira na kapitalno Huizingovo djelo Homo ludens: „Igra je slobodno djelovanje za koje osjećamo da nije tako zamišljeno“. Igra je temeljni egzistencijalni fenomen, kao ljubav i smrt, rad ili borba, govori Devčić, jer čovjek je biće u svijetu, ali čovjekove odrednice se vide u igri. Na primjeru nogometa, omiljene najvažnije sporedne stvari na svijetu, uvlači nas u filozofsko tumačenje igre, ali završava u ozbiljnijem tonu, jer sve je moguće izokrenuti, čak i ljepotu igre poput nogometa, te je pretvoriti u sredstvo jačanja plemenskog nacionalizma, rasizma, novčanih transakcija i nasilja. Izlaskom iz religije buržoazija svoje spasenje povjerava umjetnicima, a kada oni ne uspijevaju, tu je igra za mase. Apsurd je što svatko tko se upusti u neku igru želi biti sretan i dopušta da ga igra obuzme. U kontekstu čovjekove destrukcije, pa čak i kada je u pitanju nogomet, nada postaje nešto ozbiljno ugroženo.

Međutim Devčić nadu vidi u samom otporu, u odbijanju podilaženja, suprotstavljanju kontroli, konstantnom protivljenju protiv ravnodušnosti, jer je svjestan banalnosti zla na koju nas je još Arendt upozorila. Postavlja opravdano pitanje čemu strah od straha. San razuma vrlo često kroz povijest stvara čudovišta (Mussolini, Hitler). Kultni film Matrix mu je egzemplaran kako bi potaknuo ljude na razmišljanje o tome što je projekcija a što je stvarnost. Manipulacija masama dogodila se na više načina – ponekad kao režim, ponekad kao sredstvo marketinga (zanimljivo, jer je jedan od glavnih pokretača potrošačkog društva). Devčić u svojim razmišljanjima često povezuje nepovezive stvari, ali nikako neutemeljeno, i naglašava poziv na buđenje dreamera, autsajdera, pojedinca. On im upućuje poziv da misle svojom glavom i traže slobodu. Devčić ne pristaje na ugrozu  slobode niti na gubitak sebe, ni na nejednakost.

Iako filozofi i umjetnici dobivaju svoju dozu kritike u Kontrapunktima kulture, umjetnost se razotkriva i nameće kao nadljudska volja za izgonom od smrti. Kroz nju je moguća kritika, buđenje svijesti i katarza. U umjetnosti, zbog naravi same njene djelatnosti, Devčić prepoznaje neupitnu silu, gdje čovjek može susresti samog sebe, jer ona još uvijek izmiče svemu i ima moć bdjeti nad humanošću, rušiti i pomicati granice; ona začuđuje, ona nas podsjeća da smo lice i glas. Umjetnost je tu da nas razbudi, potakne i angažira. Već sam spomenula kako se kroz čitave Kontrapunkte kulture autor referira na umjetnička djela, što daje osobit sloj djelu. Devčićevo enciklopedijsko znanje je renesansnog opsega, te usklađuje i podržava svoju filozofsku misao učestalo s pravom scenom iz legendarnih filmova. Zaseban dio čini promišljanje o glazbi. Zanimljivo je kad u jednom momentu kaže kako mašta o slobodi gdje su svi umjetnici, ali bez umjetničkih djela.

Propitivanje elita, osvrtanje na ubrzan tehnološki zamah, kritiziranje manjkavosti podivljalog kapitalizma koji je poljuljao koncepciju demokracije i svih ostalih problema koji pritišću čovjeka, nagoni ga na zaključak da nam je vrijeme isteklo. Ako kao civilizacija želimo imati budućnost, nije dovoljna revolucija za promjenu, nego je potrebna kompletna promjena u logici mišljenja. On sanja o uspostavi novog svijeta, nove realnosti u kojoj nema iskorištavanja i postoji jednakost. Htjeti biti čovjek u sebi je ključ i podrazumijeva mnogo toga. Između utopije i distopije, autsajder je jedini pravi građanin.

Kontrapunkti kulture poticaj su na viziju svijeta i ohrabrivanje protiv fatalnog karaktera sadašnjosti, piše na klapnama knjige, a složila bih se s time. U ovom osvrtu istaknula sam samo neke premise koje mi se čine važnima. Zbog načina na koji je pisana, knjiga zahtijeva brojne interpretacije i pozornost javnosti. Netko je trebao napisati ovakvu knjigu. Danas je na sve strane popularno čuti: budi u trenutku, međutim, ako se zakopamo u trenutak i ostanemo hipnotizirani sadašnjošću, dokinut ćemo pravo čovječanstvu na budućnost. Naša sadašnjost opterećena je brojnim problemima. Istina, ostvareni su neki pomaci na civilizacijskom nivou, kakvi nikada nisu dosada, ali pojavili su se i novi problemi i daleko smo od jednakosti, a sloboda i sreća su fragilne. Nada je pod velikim upitnikom. Počinjemo je doživljavati kao prijevaru ili o njoj uopće ne razmišljamo. Čak je i prilično istisnuta iz svakodnevnog vokabulara. Pomalo zastrašujuće.

Devčić iz naftalina, predvorja bajki, prostora utopija promišlja o pojmovima koji su obrasli u korov. To jesu promišljanja  iskusnog dreamera i zbog toga su vrijedni pažnje. Brojne su kritike društva, međutim ova je napravljena na toliko specifičan način, da je vrhunska. Nekada treba čekati samog sebe, Na izlasku iz samoiskrivljenog šarlatanstva, Nekada treba shvatiti kako je JA velika zvijer kojoj nedostaje iskušenje MI, nisu slučajno zaključni naslovi zadnjih pjesama – zaokružuju njegovu misao i daju odjavni ton. Ovo je stimulirajuća knjiga. Knjiga koja uzdrmava moždane valove i tjera na propitivanje svog odnosa prema temama u tekstu, ali također otvara i apetit za daljnja proučavanja srodnih tekstova. Iako je fragmentiran zapis, on je iznutra  povezan dubokim slojevima čije relacije treba promišljati. Pomalo je neobično kako kroz kontroverzan pristup zapravo poziva na poštivanje temeljnih ljudskih prava i ispod zabrinutosti za svijet, otkriva puno ljubavi i afirmativne želje za boljitkom čovječanstva, pozivajući na bunt i preispitivanja. Međutim, kada se to stavi u kontekst njegovog kulturnog djelovanja, nije čudno što je Nikola Devčić Mišo napisao ovakvu knjigu. Samo je čudno zašto se o njoj toliko malo govori, jer ona zahtjeva okrugle stolove i diskusije. Nadam se da će je pročitati što veći broj ljudi. Za kraj i kao poticaj donosim dio pjesme Nikole Devčića Miše pod nazivom Htjeti biti čovjek:

„Fatalne ljubavi uvijek počinju unaprijed izgubljenom igrom,

Kao kod stvaranja svijeta,

Biblijskim mrakom

U kojem se naziru siluete

Opasne po život.

Prepoznati situacije opasne po život znači ovladati

Voljom koja se bori,

Odnosno to upravo znači htjeti biti čovjek.

Sve uvijek počinje katastrofom uzroka i,

Završava u ruševinama posljedica.

Brak je institucionalizirani simptom dekadencije:

Zajednica vlasničkog sadizma muškarca i žene i

Mazohizama solidarnosti instinkata.

Potomstva i nasljednika.

‘Netko mora da je kriv za opadanje moje vitalnosti’

To je logika svih progona i istrebljenja.

Najvažnija maksima jednakosti glasi: jednako nipošto ne

učiniti nejednakim

Nego bratstvom…..“

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 26. kolovoza 2026