Piše: Vesna Aralica, 31. srpnja 2026.

Evelina Rudan: Polje, slama, žudnja, Fraktura, 2025.

Smeta li poeziji znanstveni um, manje je retoričko pitanje a više iznimka koja potvrđuje pravilo: rijetko udruženi u jednoj osobi, uvijek su zamijećena kombinacija i najčešće sretan spoj u generiranju pjesničke riječi. U suvremenoj hrvatskoj književnosti takve pojave ponosno izrastaju na pijedestalu performativne snage riječi, dokazujući kako znanstvena analitičnost i principi teorijskih škola mogu stajati uz bok lirskoj osjećajnosti i ritmičnosti.

Valja se prisjetiti primjerice nekih uspješnih znanstvenika koji su jednako privlačili kritiku i svojom poezijom: Gordane Benić, Krešimira Bagića, Nataše Govedić ili pak Ivana Rogića Nehajeva. Ovome krugu svakako pripada i Evelina Rudan, sveučilišna profesorica s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, nedavno ovjenčana godišnjom državnom Nagradom Vladimir Nazorza područje književnosti u 2025. godini za zbirku Polje, slama, žudnja. Višestruko nagrađivana i prevođena autorica (spomenimo samo odjek njezine izrazom dijalektne zbirke pjesama Smiljko i ja si mahnemo, objavljene 2020., za koju je svojevremeno primila četiri nagrade) prepoznata je, naime, kao pjesnikinja koja istražuje ne samo prostor autoreferencijalnosti nego i impersonalne komunikacije. Nagrađena zbirka Polje, slama, žudnja sazdana je od sedam ciklusa povezanih centripetalnim pojmom ljubavi, kojemu se pridaju slojevita značenja. Koliko je god Rudanova tematski zaokupljena protokom ljubavne energije, toliko intenzivno promišlja i o formi, rado kontemplirajući nad ludističkim konotacijama, koje poput antena strše nad pjesmotvorom odašiljući neke posve neočekivane misaone preokupacije.

Prvi ciklus, ruža i kamen, ignjat i znamen (književnost, vijenac bez soneta), aluzivno intoniran poetizmima i znanstvenim leksemima, lako se i prohodno čita u ritmu slobodnoga stiha, neopterećena jezičnim zakonitostima. Iako se lirski subjekt ne skriva , on stalno upada u zamku nekog većeg uma, nekog OKA, opterećena ishodom komunikacije s čitateljem. (…) „blaga ti svjetlost sipi po obrazu / a gustl je otišo spavat… gustav se probudio / ti si pomaknuo ruksak / a naše noge kopriva pokriva“, stihovi su koji detektiraju blagu intertekstualnost (pjesnikinja se spominje Antuna Gustava Matoša – majstora soneta) i ludističku autoironiju: naime, nižu se pjesme o nekoj muškoj pojavi, ali ona će ostati uskraćena za zvonjelicu, za onaj završni magistrale koji ponešto otkriva i o predmetu žudnje. Zašto, pita se čitatelj, jer „krasta kažem, krasta fali… nema spasa ovom broju“, odgovara lirski subjekt u 14. pjesmi prvoga ciklusa.

U drugome, naslovljenome kao objekt žudnje (teorija), Evelina Rudan usmjerava svoj izričaj intelektualiziranju pjesničkoga sadržaja promišljajući o različitim fenomenima: prvo o intersubjektivnosti u književnome polju kao o ključnoj činjenici za shvaćanje empatije, jezika, morala i kulture, potom o odjecima Foucaultova shvaćanja biopolitike i pragmapoetici, književnoj povijesti („od svih istina najdublje su i najtrajnije istine srca. / Barče, Barče, ma jesi li ti to stvarno rekao i napisao…“),naposljetku i o konativnoj i estetskoj funkciji pjesničkoga jezika („ovo između tebe i mene, to nije metafora, to znaš / nego jedna lijepa, fina metonimija, uzglobljena metonimija / u staroj retorici bila bi sinegdoha kao zavrtanj“). Kroz ove neobične, pomalo i hermetične stihove ljubav prema muškarcu provlači se između redaka i kao da, unatoč brojnim refleksijama i filozofskim preokupacijama lirskoga subjekta, uspijeva preživjeti.

Treći ciklus, naslovljen u bugarskoj mirišu ruže (kritika) sačinjen je od aluzivnih pjesama u prozi, potpuno oslobođenih jezičnih zakonitosti, naracije izrasle iz tradicije tijeka svijesti. Tematiziraju kritiku: južnu, zapadnu, istočnu, sjevernu; feminističku; protestantsku, islamsku itd. Riječ je o duhovitom razmatranju političkih ideologija (monističkih, pluralističkih i populističkih), razlika u mentalitetima s obzirom na geografske zadanosti, no ljubav ostaje vezivo i u ovom ciklusu („ja sam tvoja imperijalna draga. sve sam osvajala crtu po crtu, bitku po bitku, / vidik po vidik. namjeru po namjeru. plan za planom. dan za danom imperij mi se / povećavao…“).

Četvrti i peti ciklus (interludij s patsy cline i putopis) donose koloplet ludizma, ironičnih naslova (elegija bez distiha), pjesničkih građevina izraslih na anafori i paradoksu, nekoliko pjesama o geografiji srca i pojmova, o skrivanju i pravoj istini, kulturnom pamćenju i koječemu još… Ipak, dvije pjesme se izdvajaju po ljepoti neposredna kazivanja: misaona i intima. S njima lirski subjekt kao da želi skinuti sve oklope, himere i iskreno postaviti dijagnozu: „granaju se ove moje guste misli / granaju se na sto strana / jedna bi stalno htjela biti s tobom / ta je vjerna.“ Gubljenje u prostorima političkog, društvenog, manifestnog kao da se prekida i vraća na izvore personalnog: (…) „tu pred samim mojim pragom / diše smilje / kišu grlim, smilje šaljem tebi / kad te takne, nek se vrati / zagrlit ću i njega.“

Šesti ciklus (naracije, akcije, akacije) sav odiše mentalnom zaigranošću, kolokvijalnom lepršavošću, skrivenom intertekstualnosti u službi ironične autoreferencijalnosti: „miruj, miruj, srce moje / očvrsni malo, uspravi se / nađi kičmu (znam da je kralježnica / ne glumi sad purista) / miruj, srce moje / umiri se, uspavaj se / kupit ću ti valerijanu // ah, srce moje / koje si ti izdajničko bagre / s tobom se žena ništa ne može / pošteno dogovoriti / miruj više.“Je li utišani ljubavni glas i kraj poezije?

Sedmi ciklus (epilog) svojevrsna je potvrda komunikacijske ispravnosti kroz raster adresata; on je identifikacijska iskaznica Eveline Rudan, pjesnikinje i teoretičarke književnosti i društvenih fenomena, esencija jednoga književnog glasa u njegovim visinama, cesarićevski oblačnim. Tko zna što li mu „vjetar visine“ donosi: „sve ja to pišem zbog tebe, a ti to nikad nećeš znat / ima u tom nečeg lijepog i nečeg podlog… sve je to zbog tebe / samo još nismo ustanovili tko si ti… što pjevaš, što piješ, što plaćaš / da, tko si, tko si ti po svim ovim pjesmama / a flaubert, to sam ja.“

U konačnici polje, slama i žudnja, tri stožerne metafore za karakter stvaralaštva, tako slikovito aludiraju na nepregledne životne mogućnosti, neminovno sagorijevanje za druge, ali i neuništivu čovjekovu želju za obnovom života. Za ljubavlju.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 31. srpnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija