Piše: Katarina Marić, 1. rujna 2026.

Hernan Diaz: U daljini (In the Distance, 2017.), prevoditeljica Lada Furlan Zaborac, Stilus knjiga, 2024.

Putnici i putovanja kao pokretači radnje u svjetskoj književnosti (ali i na filmu, kroz tzv. filmove ceste) poznati su odvajkada a sam roman kretanja ili roman ceste označava književni žanr i/ili strukturu u kojoj radnja, razvoj likova i motivi putovanja ovise o fizičkom ili metaforičkom kretanju kroz prostor i vrijeme, uvijek pomalo svojim iščitavanjima značenja spacijalnih hvatišta/punktova/uporišta bivajući i romanima prostora; gotovo henrilefebvreovski filozofsko-sociološki relacijski segmenti/perspektive/koncepti ne samo neminovne paradigme temporalnosti nego svakako i one prostornosti. Takva se knjiška djela – od antičkih epova preko bildungsromana 19. stoljeća do modernih romana, mahom oslanjaju na nizanje događaja u novim krajolicima i geografskim koordinatama kao prelaznim zonama do konačnoga cilja, te na neminovno usputno unutarnje sazrijevanje, pronalazak vlastita identiteta i transformirajuće spoznaje lik(ov)a-putnika.

Putovanje djelom U daljini odvija se pustopoljačkom pustinjskom divljinom pri naseljavanju američkog Zapada; njena nerazlučiva, jednoobrazna, naizgledno jalova/neplodna i opustošena, negostoljubiva i nepregledna ravnica zapravo nije puko neutralno mjesto – ona je motivacijska prijelazna zona proliferantna skrivenim sveprožimajućim duhovnim životom, koji biva dan odabranima – onima koji vide ne očima nego nutrinom, interioriziranim iskušavalačkim isposništvom u prodoru ka egzo-/ezo-teričkom. Time biva više alegorijska i transcendentna (doduše ne i eshatološka ili psihostazijska) keltska Mag Mell, grčko Elizejsko polje, egipatska Ialou ravnica divotne sreće ili hiperborejska Tula negoli lokacija udaljena od božanske sveprisutnosti, vrlo nalik medijevalnoj dominantnoj slici svijeta/egzistencije ne kao obitavališta nego kao prolaza/kretališta ka onostranom – posvemašnje napučena poučnim i opojnim božanskim očitovanjima; iako pojavno topografski uzemljena, čak štoviše – denotativno radikalno stvarnosna.

Putnik pak jest mladi švedski migrant Håkan (ime u značenju „odabrani“ ili „visoki sin“) koji stjecajem okolnosti biva razdvojen od starijeg brata na ruti iz domovine u Ameriku te biva odvezen na drugi kraj zemlje, odlučujući se na zahtjevno (coming-of-agersko) putovanje prema istočnome dijelu – konkretno New Yorku, ne bi li ga pronašao; njegovu priču Diaz pripovijeda intrigantno, polisemno, znalački, pedantno – u flešbeku, predstavljajući ga upečatljivim uvodom kao unikatna, nadasve neobična starca: „Rupa, izlomljena zvijezda na ledu, bila je jedino što je prekidalo bijelu ravninu koja se stapala s bijelim nebom. Bez vjetra, bez života, bez zvuka. (…) Plivač je otvorio oči i zagledao se u ujednačeno, beskrajno prostranstvo pred sobom. Njegova duga bijela kosa i brada bile su prošarane nitima boje slame. Ničim nije odavao uzrujanost. (…) Izvukao se iz rupe, pokupio sjekiricu koju je upotrijebio za razbijanje leda te zastao, nag, škiljeći u vedro nebo bez Sunca. Izgledao je poput starog, snažnog Krista. (…) Bio je golem onoliko koliko je to bilo moguće a da pritom i dalje ostane ljudsko biće…“ Njegovo rečeno kretanje prema istoku (što evocira još jedno putovanje, ono simultano astronomsko-geografski neizvedivo – iz nordijske folk-priče Istočno od Sunca, zapadno od Mjeseca), kontra struje – u vremenu kad hrpimice nahrupljuju doseljenici i grozničavi kopači zlata, ti neuglađeni, grubi intruderi i uljezi na sveto tlo indigenističkih naroda, ujedno je ono koje se nastavlja bez konkluzije, ono koje ne iskupljuje/ne smiruje svoju lutalačku dimenziju, koje ne završava, koje ne obećava povratak kući.

Diazova peregrinacija (hominis peregrinatio), naime, lutaoca među svjetovima (homo viator, peregrinus in terris), eremita svikla na duboku, neumoljivu osamu, ujedno je prikaz nevine duše koja s vremenom zadobiva neminovne životne ožiljke, one koja prolazeći pustinjom polako zadobiva spoznajne bljeskove – jer sve promatramo kroz Håkanove oči, koji krajolik, ljude i životinje oko sebe opservira samo s djelomičnim razumijevanjem. Revizionistička je to, lucidna kritika propagandističke mitologizacije o naseljavanju američkog Zapada od strane prijeporno plemenitih, civiliziranih pionira; prikazuje pravo koruptivno i predatorsko istrebljivačko lice kolonizacije i genocida, brutalno nasilne šerife i probisvijete-odmetnike, mizoginiju i bezakonje, ali i psihološki istraumatiziranu sirotinju koja preživljava u ondašnjim dramatično surovim uvjetima, izravno dekonstruirajući stereotipne americana trope. Time prstom upire i na suvremene, iz prošlosti iznikle, produljene nepravde kao duboko ukorijenjene izvore globalnih nestabilnosti.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 1. rujna 2026.