Primijenjena umjetnost par excellance

Piše: Katarina Marić, 30. lipnja 2026.

Ilustratorica Lucija Mrzljak (slikovnice Olja Savičević Ivančević: Moj prijatelj Mačkodlak, Sandorf – obrt za nakladništvo i posredništvo, 2021.; Indrek Koff: Cvjetovi groznice (Palavikulilled, 2020.), preveo Boris Vidović, Mala zvona, 2022.; Sanja Lovrenčić: Ključić, Mala zvona, 2024.)

Lucija Mrzljak, redateljica nagrađivanih i distinktivnih animiranih filmova izraženo osobenog rukopisa i prepoznatljive izričajnosti (samostalna početnička dva uratka Šuma, 2016., Kut, 2016., koja i uz reduciranu, minimalističnu animaciju jednostavnijih i simplificiranijih likova, umješno stopljenu sa zvukovnim, pokazuju autoričinu nesputanu maštovitost i specifičan senzibilitet, te poglavito u slijednoj nerazdvojnoj suradnji s estonskim kolegom Mortenom Tšinakovim u kompleksnijim i stilistički zahtjevnijim uspješnicama: burgijsko-lakrdijskoj groteski Prikaz izvrsnosti u četiri čina ili Demonstracija briljantnosti u 4 čina, 2018; poetsko-satiričnoj Roda, 2020., metaforikom, intrapsihičkim, nadrealističkim i magičnorealističnim bremenitoj, iznimne estetike slojevite i reducirane palete boja i upečatljiva zvukovnog dizajna Eeva, 2022. odnosno najnovijoj, nadolazećoj, tradicionalnim crtežima, japanskim narodnim pričama i Rōkyoku – naniwa-bushi kazališnim izvedbama inspiriranoj Ptičje oko, 2026. s kojom je, uz ostale animatore, predstavljala hrvatsku animaciju na Svjetskoj izložbi Expo 2025 u Osaki, u sklopu Europskog paviljona), ujedno je i istaknuta i vrlo posebna, nadasve autentična ilustratorica, čija djela itekako urešuju kako brojne plakate, postere, službene najave i vizuale za filmske festivale (Piccolo festival animacije, Animist Tallinn međunarodni festival animacije, Contryside Animafest na Cipru, Supertoon itd. https://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=3738), jednako tako i tekstove triju slikovnica izdanih u Hrvatskoj.

To su: ona Olje Savičević Ivančević Moj prijatelj Mačkodlak iz 2021. (dobila Nagradu Grigor Vitez te je uvrštena u prestižni katalog najboljih godišnjih svjetskih izdanja za djecu i mlade The White Ravens 2022.) o prijateljstvu djevojčice i sendakovskog divljeg stvora mačkodlaka, koja govori o dječjim strahovima i integraciji istih kroz neiscrpnost imaginacije; potom Indreka Koffa Cvjetovi groznice iz 2022. (osvojila prestižno priznanje za najljepše ilustriranu knjigu za djecu u Estoniji 2020.) u kojoj autor dočarava zamišljaje djevojčice pod temperaturom i lagano didaktički nenametljivo usmjerava na slušanje roditelja (preventivno oblačenje kape, šala, nejedenja siga i snijega) – motive poznate već kod Gilberta Delahayea i Marcela Marliera u jednoj od slikovnica o dogodovštinama djevojčice Maje Maja je bolesna, odnosno kod Eme Božičević u pripovijetci Orao u kojoj razboljena Višnjica pod groznicom sanja o letu na krilima orla; te također onoj Sanje Lovrenčić Ključić iz 2024. (uvrštena na popis dvanaest najljepše oblikovanih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a našla se i u užem izboru za Nagradu Ovca u kutiji) koja umješno barata simbolikom pronađena ključića kao novonastala stanja djevojčičine psihe – svojevrsnog inicijacijskog stupnja sazrijevanja kroz drugačije uvide, upućenost, spoznavanje, te usput progovara o odnosima u njenoj obitelji.

Uzme li se u obzir ilustracijska svjetska povijest, s punktnim i najznanijim točkama: od arhajskih piktograma u drvu ili stijeni i pozlaćenih ornamentiranih pleternih minucioznih minijatura srednjovjekovnih iluminacijskih rukopisnih kodeksa i evanđelistara preko ksilografskih drvoreznih i bakroreznih umnožavanja graviranih otisaka do litografije, koja u prvi plan izbacuje toliko meraviljozne autore poput Gustavea Doréa ili Williama Blakea odnosno niz nezaboravnih, predivnih talenata perioda tzv. zlatnog doba ilustracije (koje je trajalo aproksimativno od 1880-ih do 1930-ih, ali i dulje): Arthura Rackhama, Johna Bauera, Cicely Mary Barker, Ide Rentoul Outhwaite, Jessie Willcox Smith, Alfreda Fredericksa, Carla Offterdingera, Florence Mary Anderson, Margaret Tarrant, Else Beskow, Emily Gertrude Thomson, Edmunda Dulaca, Eleanor Vere Boyle, Rudolfa Koivua, Sibylle von Olfers, Theodora Kittelsena, Arthura Hughesa…, može se zaključiti da je ilustracija kako drevna umjetnička forma izričaja, jednako tako da se mijenjala s vremenom, odražavajući vlastiti periodni stil i preferencije.

Danas u doba sve većeg prijetećeg preuzimanja ilustracije, kao i inih životnih sfera od strane umjetne inteligencije, digitalne kreacije nešto su što je najuobičajenije na tržištu (usput, poražavajuća je činjenica da se u Zagrebu više ne održava Biennale ilustracije; zadnje, 9. izdanje bilo je 2022., deseto 2024. nije održano, pa tako ni 11. koje bi slijedom bilo ove, 2026. godine); suvišno je ovdje govoriti o prednostima one tradicionalne, nastale predanim ručnim ilustriranjem olovkom na papiru, no zato one govore same za sebe, upravo oprimjerene radovima Lucije Mrzljak. Njene ilustracije istinski obogaćuju priču. Njene ilustracije potiču, razvijaju i produbljuju estetsku znatiželju i smisao kod dječjih čitalaca. Njene ilustracije potiču dijete na vlastito stvaralačko izražavanje onog unutarnjeg kognitivno-emotivno-intuitivnog. Sve je to stoga jer su njene ilustracije likovno vrijedne i kvalitetne, ne samo izgledom nego i onim neizrečenim, nego i onim interpretativno slobodnim, nego i sposobnošću iskazivanja posebnosti svake priče, nego i onim što priču kojoj su potpora čine neraskidivom od same sebe. Riječju, to narativno, rječito fantastično slikarstvo oniričko-nadrealne provenijencije – Lucijine ilustracije, primijenjena su umjetnost par excellance, onaj značajan kvalitativan pomak koji čini itekakvu razliku.