Piše: Vesna Aralica, 30. lipnja 2026.
Enes Kišević: Majčine riječi, Hena com, 2026.
Pjesnička veličina mjeri se, između ostaloga, i stupnjem komunikativnosti na relaciji lirski sadržaj – recipijent. Rijetki su autori koji uspijevaju pridobiti i (naj)mlađi naraštaj i one starije čitatelje. U plejadi takvih, velika su traga u hrvatskoj književnosti primjerice ostavili Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić, Josip Pupačić, Vladimir Nazor, Luko Paljetak, Vesna Parun i još poneko pjesničko ime.
Među autorima dvojne pripadnosti (hrvatske i bosanskohercegovačke) posebno mjesto pripada i Enesu Kiševiću, pjesničkome bardu i istaknutome dramskom umjetniku, koji je do sada objavio preko 30 pjesničkih zbirki. Kiševićeva poetika ključ je, naime, i njegove popularnosti među svim generacijama čitatelja, ali i prepoznatljivosti na književnoj sceni. Riječ je o autoru koji uzvisuje emociju kao stožernu silu svojega pjesničkog obraćanja, redovno protkana izrazitom melodioznošću i pitkom referencijalnošću. Laureatom ne prestaje biti ni u osmom desetljeću života: zadnju mu je književnu Nagradu Ante Zemljar za 2026. godinu dodijelilo Hrvatsko književno društvo.
Majčine riječi (2026.) zbirka je poezije posvećena djeci, jeziku i odrastanju, koju svekolika kulturna javnost već drži jednim od Kiševićevih ponajboljih lirskih ostvarenja. Iako je knjiga primarno namijenjena mlađem naraštaju, u njoj će se pronaći i svi odrasli koji u svojemu srcu čuvaju djetinju nježnost, zavičajnu nostalgiju i suptilna sjećanja na majčin lik.
Devet pjesničkih ciklusa u zbirci ravnopravno dijele status autentičnosti, neovisno o tome je li lirski subjekt dijete ili autorov glas ogrnut sjećanjima na djetinjstvo. U prvome, naslovljenome Moja riječ je moja blizanka, Kišević naprvu osvaja humorom („Rodilište – /kruh do kruha / u pelenama.“); slikovitošću, ali i višeslojnom metaforičnošću: „Mama dobro zna / moj jezik djetinjski. / Ja s mlijekom još sisam / jezik materinski.“ Osim što čitatelj lakoćom upija ritmične stihove, često povezane i rimom, asocijativno mu se polje širi i zbog popratnih, vrlo ekspresivnih ilustracija Ane Salopek. Mrak je svjetlo koje u nama spava pisan je iz vizure dječje znatiželje i prvih strahova, pa su u tome smislu antologijske pjesme Mali noćni razgovori, Auto ima obrve i Možda je noć jeka dana. Svaki ciklus donosi neko osvježenje. Mama sunce rukom njiše odiše autorovom inventivnošću: stavljajući u fokus osebujni dječji um koji zna postavljati najteža pitanja (pa i Bogu), odabire ritam brojalice u kojoj se sinestezijski kriju duhoviti i zabavni odgovori, primjerice u pjesmama Promišljanje jedne djevojčice ili Razgovor djevojčice i dječaka. Evocirajući djetetovo usvajanje materinskoga jezika uz odrastanje, Kišević kao da uviđa kako su sva djeca rođeni pjesnici jer nesvjesno i lakoćom barataju onim stilskim figurama za kojima zreli poete ponekad i bezuspješno tragaju. Metonimijsko izražavanje temelj je dječjeg sporazumijevanja, što lijepo ilustrira lirska minijatura Kod liječnika („Pokaži mi rukom / gdje te boli? / Ovdje ili ovdje? / Gdje ti se bol stvara? /A djevojčica šuti, / šuti, pa veli: / Boli me cijela Sara“).
Rabeći raznolike paralelizme, pjesnik izdvaja one fenomene koji su prisutni u odrastanju svakog djeteta (Mrlje), a s posebnim osjećajem dragosti progovara o dolasku prinove u obitelj: „U kolijevci san miriše. / Mama Sunce rukom njiše.“ U četvrtom ciklusu Svelebiti se s Velebitom Kišević se predstavlja kao pjesnik koji se rado igra riječima i kad iznosi refleksivni ili ugođajni sadržaj. Ludistički skrojen Zir otvara perspektivu planinskoga kraja, noćnoga neba i zagledanosti u zvijezde, ali se semantičko polje širi i mnogim drugim, gotovo slamnigovskim asocijacijama: „Zir ziri. / Ne zazire. / Ne prezire… Sred vidika / Zir nadzire / Ličko polje.“I dok pjesma Dječak i nebo tematizira vječnu čovjekovu (pa onda i dječju) zagledanost u zvijezde, ali i njegovu spoznajnu ograničenost, zamišljenost nad svemirskim prostranstvom, dotle melopejski Ljetni pljusak sav izrasta na jezičnoj poljani od onomatopeja, anafora, usporedbi i metafora, a Riječi bake Marije na gnomsko-intonativnome ključu.
Ciklus Molitva ljepoti donosi pjesme složenijega sadržaja, ali jednostavne forme, izrasle na opažanju prirode kao vječne inspiracije i Božjeg sklada (Prirodo majko, hvaloslivljam ti jer). Znakoviti su Kiševićevi stihovi u ovome tematsko-motivskom kolopletu: „…ti nemaš ega / ti nemaš straha… tvoje se rijeke ne ulijevaju u sebe / ti svojemu stvaranju nikada ne stavljaš /točku…“.Autoreferencijalnošću su obojene završne pjesme ovoga ciklusa, što otkrivaju i svoju provenijenciju (Naličje riječi, Predah), ali i pjesnikovu zaokupljenost jezičnim pitanjima koja aluzivno i nenametljivo angažirano dovodi u vezu s Majkom Domovinom (Ća će s nama biti). Ciklus Budi što jesi imažinistički izrasta iz autorova zavičaja: uvjetno bi se ove pjesme moglo označiti identitetskim i memorabilijskim (Humićki hrast, Dječak među ljiljanima, Poljubac itd.).
Osobna sjećanja Kišević oživljava nostalgično, živo i minuciozno, nalazeći u formi vezanoga stiha najbolji odgovor za mozaične slike djetinjstva, kao što se opaža u najljepšoj pjesmi Pogača, koja vrvi od slikovitih usporedbi: „Obnoć bi vjetar podvijena repa / kao mačak uz dimnjak mijaukao / Cvileći kroza san trošna crijepa / u meni bi šapom zagrebao.“Imade u ovome ciklusu i pjesmotvora tajanstvena, skrovita sadržaja, iz kojih proviruju motivi uništenja, smrtnosti, nelagode i boli, uronjenih u sličice svakodnevice ili povijesno vrijeme (Molitva svete Elizabete, Kosac, Djevojčica sa spužvom). Predzadnji ciklus Miru ne daju mira sav je u znaku Kiševićevih posvetnih pjesama: djeci stradaloj u ratovima, Janici Kostelić, Arsenu Dediću itd. Nježnost će spasiti svijet aluzivni je naslov zadnjega ciklusa kojim Kišević poantira svoj humanistički pogled na svijet. Pojam majke u Kiševićevoj zbirci nadilazi denotatitvnu razinu, pa sintagma majčine riječi, koja postaje njegovim glasnogovornikom, konotira sve one pjesnikove riječi kojima želi zagrliti svijet: otploviti do drugih obala i zemalja, zagrliti ramena svih onih u potrebi, od „malih“ do „velikih“. Umjetnikova riječ tako biva nesebično predstavljena tuđim uspjesima i vrhuncima (Vrh Stipi Božiću, Bijela košulja Blanki Vlašić), zahvalnošću zbog posvećenosti „drugoga“ čovječanstvu (Tijelo Nikoli Tesli), a ponajviše biva ovjekovječena sveopćim altruizmom, kako i sam pjesnik ističe: „Nježnost je iznad ljepote, / iznad pameti svake. / Ona je ono zlato / što sije sunčane zrake.“
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 30. lipnja 2026.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija