Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 2. lipnja 2026.

Kultna umjetnička skupina hrvatske suvremene umjetnosti: GRUPA GORGONA, 4. dio

Đuro Seder (Zagreb, 29. studenoga 1927. – Zagreb, 2. svibnja 2022.) veliki je neoekspresionistički hrvatski slikar, pedagog, profesor emeritus Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, koji je desetljećima vodio svoju slikarsku klasu, školovao, obrazovao i utjecao na mnoge slikare mlađih generacija,  pjesnik i akademik. U slikarskim mu djelima prevladavaju teme religioznog sadržaja. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1951. diplomirao je u klasi profesora Antuna Mezdjića. Specijalizirao je slikarstvo kod prof. Marina Tartaglie. Na ALU u Zagrebu bio je redovitim profesorom od 1981. godine. Samostalno je izlagao od 1958. Od 1959. do 1966. bio je članom grupe Gorgona, od samoga osnutka do samoga kraja. 1980-ih je godina bio jednim od začetnika Nove slike u hrvatskoj umjetnosti. Izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama. Redoviti član HAZU-a je od 2000. Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (2001.). 

Isprva je slikao monokromne crne slike gusta namaza bliske apstraktnom ekspresionizmu (Mrtva priroda na crnom fondu, 1957). Kako smo bili prijatelji, objasnio mi je da se ne odriče svoje gorgonaške prošlosti. Bio je to tipični mladenački egzistencijalistički bunt i revolt potaknut čitanjem nihilističke filozofije Friedricha Wilhelma Nietzchea, Emilea Ciorana, te drama egzistencijalističkog apsurda i otuđenja Samuela Becketa, Eugenea Ionescoa i Alberta Camusa. Bila je to mladenačka predrasuda, loš, mračan i mučan osjećaj življenja. Nekako sa smrću supruge 1974. godine, ostavši udovac, doživio je kopernikanski obrat. Okrenuo se slikarstvu snažne geste, bogatog i zasićenog kolorizma i punom svjetlosti. Postao je najveći, najbolji, najznačajniji i najutjecajniji neoekspresionist u hrvatskom suvremenom slikarstvu. Nakon 1975. godine priklonio se, dakle, ekspresionističkoj gesti i kromatici s naznakama figurativnosti (Polufigura u pejzažu, 1978.), čime se ubraja u začetnike Nove slike u hrvatskoj umjetnosti. Otvoreni kolorit, gust namaz i ekspresivna figuralnost glavne su odlike njegova slikarstva. Stvorio je niz djela biblijske tematike u bosanskohercegovačkim crkvama i samostanima. Objavio je knjigu poezije Otac iz lonca (1978).

Sjećam se s radošću u srcu Đure Sedera. Mogao bih reći da smo bili prijatelji. Bili smo profesori na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. On je vodio svoju slikarsku klasu, a ja sam predavao kolegije iz teorije umjetnosti: Uvod u likovne umjetnosti za sve studente 1. godine, osim one Nastavničkog smjera na Jabukovcu, za slikare, kipare, grafičare, slikarske i kiparske restauratore, studente animiranog filma i novih medija; Stari i Srednji vijek za studente 2. godine, kolegij Suvremena umjetnost za studente 4. godine te izborni kolegij Manirizmi u umjetnosti za sve prijavljene studente svih godina i odsjeka Akademije. Seder je dugo imao kabinet i atelijer u potkrovlju Akademije, a kao profesor emeritus mogao je doživotno sudjelovati u nastavi sa studentima. Obično bi bio u komisijama za diplomske radove i obrane, kao i doktorske na kasnijim umjetničkim doktorskim studijima. Kada je počeo pobolijevati u starosti, kada su mu noge oslabile, nije se mogao penjati tako visoko pa je dobio atelijer prizemno, odmah lijevo od ulaza i porte, prostor bivše knjižnice. Često sam ga posjećivao u atelijeru, slušali smo klasičnu glazbu. Cijenio je što sam završio violončelo, srednju glazbenu školu i odustao na prvoj godini studija na Muzičkoj akademiji. Njegova kći jedinica Tajana bila je violončelistica i sa suprugom, američkim čelistom, svira u Zagrebačkim simfoničarima.

Seder i ja gotovo smo svaki dan ručali zajedno, u klubu profesora u studentskoj menzi. Pričali smo o svemu i svačemu, i o žensko-muškim odnosima, pa i o seksu. Bio je vrlo veliki vjernik, vrlo religiozan, što se i vidi po inspiraciji na njegovim sakralnim ciklusima. Imam samo divne uspomene i sjećanja na tu divnu sjenu, na velikoga čovjeka iznimnog znanja, vrlo kulturnog, ljubaznog, duhovitog, duhovnog i mudrog. Sretan sam što sam osobno poznavao, u nekoliko prilika družio se i razgovarao s tim velikim umjetnicima Gorgone: Julijom Kniferom, Ivanom Kožarićem i posebno Đurom Sederom, koji mi je oplemenio život.

Po školovanju diplomirani arhitekt, Miljenko Horvat (Varaždin, 1935. – Zagreb, 2012.), hrvatski je neoavangardni i multimedijski umjetnik, pjesnik, fotograf i slikar. Rodio se u Varaždinu 1935. godine, a slikati je počeo od rane dobi. Tijekom studija arhitekture u Zagrebu i on je postao  članom avangardne umjetničke grupe Gorgona. Po završetku studija arhitekture 1962. seli u Pariz, a 1966. u Kanadu. Izlagao je na preko 150 izložbi. Bio je aktivan kao kustos, dizajner i kolekcionar. Pisao je i objavljivao poeziju na engleskom jeziku. Njegovi su crteži objavljeni u nekoliko zbirki poezije kanadskog pjesnika Alexisa Lefrançoisa. Pred kraj života vratio se u Zagreb, gdje je i umro 2012. godine.

Ivan Kožarić (Petrinja, 10. lipnja 1921. – Zagreb, 15. studenoga 2020.), bio je ugledni hrvatski kipar, član HAZU-a i dakako, član grupe Gorgona. Kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943. godine, a diplomira 1947. Od 1943. do 1945. bio je pripadnik prosvjetničke bojne koju je vodio slikar Josip Horvat Međimurec. Godine 1949. završava specijalku kod prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine, a samostalno izlaže od 1955. godine. Godine 1959/1960. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s europskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskog kritičara Jacquesa Lassaignea, koji ga posebno uvažava, surađuje s Galerijom Maguy, čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. Unatoč povoljnim okolnostima i mogućnosti ostanka u Parizu, Kožarić se vraća u Zagreb, odlučivši karijeru nastaviti u domovini.

Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama, kao što su primjerice Biennle u Veneciji (1976.), o čemu sam već pisao na ovome portalu, i na Biennalu u Sȃo Paolu (1979.). Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu. Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture (Michel Seuphor: La sculpture de ce siecle; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne, izdanje Fernand Hazan, 1970.). Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima, među kojima i one najpoznatije: spomenik Antunu Gustavu Matošu kako mirno sjedi na klupi na Strossmayerovu šetalištu i Prizemljeno sunce u Zagrebu (dio zagrebačkog Sunčevog sustava), izvorno postavljeno na otočić ispred nekadašnje staklene zgrade Željpoha, kasnijega Ferimporta, a na čijem je mjestu izgrađena nova zgrada Muzičke akademije. Kasnije je izmještena u Bogovićevu ulicu, gdje se i danas nalazi. Kožarić je izlagao na šezdesetak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložba, u zemlji i inozemstvu. Kožarić je uvijek eksperimentirao s formama, oblicima, materijalima i primjenom boje na kiparski materijal. Pozlaćivao je skulpturalne objekte naznačujući umjetnički čin i stvaranje kao alkemijski postupak. Radio je duge celofanske trake koje izlaze iz nosa ili kojega ekstremiteta, ruke ili noge brončane figure koje se protežu oko, u i izvan izlagačkog prostora, naglašavajući asocijativnu protežnost u beskonačnost. Izmještao je štand s Dolca posuđen od kumice sa svim voćem i povrćem na njemu u galerijski prostor, naznačujući promjenu značenja; umjetnost je sve što umjetnik proglasi umjetnošću, što je već tekovina Marcela Duchampa, najutjecajnijega avangardnog umjetnika 20. stoljeća, dadaista i rodonačelnika konceptualne umjetnosti, a svojim je ready-madeovima (kotač bicikla, vješalica i epohalni pisoar nazvan Fontana) izvršio revoluciju u umjetnosti 20. stoljeća. Kožarić je izvodio i akcije i performanse, kao kada je pozivao ljude da s njim idu na Sljeme, podignu pogled i šutke, u tišini promatraju nebo. Govorio je kako ne zna što je to umjetnost, ne zna stvara li umjetnost, i da je zadovoljan ako je uspio doći do praga umjetnosti. Ovaj je veliki čovjek i umjetnik umro u stotoj godini.

Grad Zagreb je 2007. godine u cijelosti otkupio Kožarićev atelijer (više od 6000 eksponata) i povjerio ga na čuvanje i pohranu Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a o kojemu brine viša kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Iva Radmila Janković.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 2. lipnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija