Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 28. svibnja 2026.

Kultna umjetnička skupina hrvatske suvremene umjetnosti: GRUPA GORGONA, 2. dio

Na domaćem planu vrijeme kraja 1950-ih i početak 1960-ih u bivšoj državi obilježeno je naglim gospodarskim rastom te naglim širenjem međunarodnih veza sa Zapadom. Budući da je jugoslavenski socijalizam bio otvoreniji nego u ostalim zemljama istočne Europe, Zagreb je bio izložen međunarodnim umjetničkim utjecajima i razmjenama, pa je napravljen značajan odmak od socrealizma. Zagreb u tom trenutku – kao najveće industrijsko središte u državi, okrenuto Europi, uživa i poseban kulturni status u odnosu na ostale gradove bivše države.Pored toga, u hrvatskoj je umjetnosti još od pojave Zenita postojala alternativna struja koja je nezaustavljivo pokušavala ići ukorak s aktualnim kretanjima svjetske umjetnosti, a imala je – makar kržljavu, određenu avangardističku tradiciju.

Zagrebačka umjetnička scena je međunarodno najumreženija scena 1960-ih. Fokus je na istraživanju percepcije, strukture i medija, manje je izravne politike, više formalne analize. Zagreb je bio laboratorij vizualna eksperimenta.Postoje pojave u umjetnosti koje su nicale i razvijale se daleko od svjetskog sustava umjetnosti, mimo uobičajenih pravila i normi svoga doba i svakako mimo očekivanja vlastita okruženja. Dužnost nam je propitivati postojeće mitove (a takvi su u ovoj sredini EXAT 51, Gorgona i Nove tendencije), pri čemu će neke od dosadašnjih neupitnih vrijednosti biti (pre)vrednovane iz perspektive suvremenih teorija i spoznaja o umjetnosti i društvu. Posebice je izraženo kontekstualno smještanje tih praksi u pojedine povijesne okvire, ali i ideološko-političke situacije te njihova analiza i objašnjenje u raznim diskurzivnim okvirima (rodnom, društvenom, političkom i ideologijskom).

Od 1959. do 1966. u Zagrebu je postojala skupina umjetnika Gorgona, koja nije bila umjetnička grupa u uobičajenom smislu te riječi, a čija je ambicija bila promicanje određena ideološko-estetskog koncepta i regrutiranje protagonista među elitom lokalne umjetničke scene. Zakoračila je skupina na svjetsku umjetničku pozornicu na kojoj su se uobličili problemski i koncepcijski raspon umjetnosti 1960-ih i u okviru kojega je zabilježen snažan zaokret koji je ubrzano vodio k umjetnosti onkraj estetskoga materijalnog objekta. Bio je to krug umjetnika koji se pojavio glede preispitivanja oblika koje umjetnost može poprimiti. Grupa je tek od 1977. postala poznata i priznata po svojim inovativnim radovima koji su mijenjali percepciju domaće umjetnosti. Grupa je ključna figura hrvatske neoavangarde koja je djelovala underground, izvan okvira službena socijalističkog modernizma, stvarajući neovisnu scenu koja je promicala intelektualnu slobodu, a bila je i kanal kroz koji su nove umjetničke struje prodirale u izoliranu domaću umjetnost. Grupa je učinila radikalni otklon od ideologije i prakse socijalističkog modernizma i uključila se u nove umjetničke tokove koji su tek nastajali na svjetskoj sceni. Kreće u istraživanje novih formi umjetničkog izražavanja, poput performansa, akcija, instalacija, a sve to u svrhu provociranja i preispitivanja strukture i funkcioniranja tekuće umjetničke prakse, ali i provociranja aktualna društvenog konteksta, preispitivanja standarda u umjetničkim sustavima, nametnutih i općeprihvaćenih stvaralačkih načela kao kriterija podložnih kritici i novom sagledavanju, što gorgonašku ostavštinu smješta u širi kontekst neoavangardne umjetnosti.

Članovi skupine stvarali su strategije koje nisu bile prihvaćene u vremenu kada su nastajale, ali su utjecale na nasljednike i nastavljače. Vjera u ekonomski rast, racionalni subjekt i jezik kao alat jasnoće dovedeni su u sumnju.Ključni gorgonaški moment jest da u Gorgoni – za razliku od klasične avangarde, nema revolucije, manifesta ni buke. Umjetnost je to bez sadržaja, promjene i značenja, ali ne kao nedostatak, nego kao svjesna odluka. Sve se događa kao povlačenje, redukcija, gotovo nevidljiva gesta. Zato Gorgona djeluje kao umjetnost koja se gotovo ne događa, ali upravo na taj način postaje radikalna.Gorgonu možemo opisati kao anti-estetsko i anti-slikarsko društvo koje želi reviziju postojeće umjetnosti i desakralizaciju umjetničkog djela, zbog čega grupu shvaćamo kao prostor mentalne slobode i demistifikacije jezika umjetnosti. Gorgona odbacuje tradicionalne, akademske konvencije i kanone i preispituje samu funkciju umjetnosti. Skupinu interpretiramo kao radikalnu, proto-konceptualnu pojavu koja razgrađuje klasične kategorije umjetnosti. Snažno je pridonijela deprovincijalizaciji hrvatskoga kulturnog prostora i izmaknula lokalna mjerila prosudbe moderna umjetničkog jezika. Smještamo je u širi okvir neoavangarde i proto-konceptualnih praksi, povezujući je s međunarodnim tendencijama poput proto-konceptualne umjetnosti, minimalizma i umjetnosti ideje. U tom smislu skupina nije izolirani fenomen, nego dio šire mreže umjetničkih eksperimenata 1960-ih koji redefiniraju pojam umjetnosti.

Gorgona se samoinicijativno postavila na rub domaćeg svijeta umjetnosti, onkraj likovne scene. Određenja takva gorgonaškog programa 1961. formulirao je njezin član Josip Vaništa: „Gorgona nema nikakvog psihološkog, moralnog niti simboličkog značenja. Gorgona se zalaže za potpuno nadilaženje umjetnosti. Gorgona ne traži niti proizvodi rezultat u umjetnosti. Gorgona je proturječna. Definirana je zbrojem svih mogućih definicija. Gorgona je ozbiljna i jednostavna. Gorgona je stalno u sumnji… cijeneći najviše ono što je mrtvo. Ona ne govori niočemu. Ona je neodređena i neuvjetovana“. Bez egzistencijalnog okvira, Gorgona se lako može pogrešno shvatiti kao samo čudna ili minimalistička grupa. U stvarnosti, gorgonaška je umjetnost duboko filozofska.

Osvrnimo se i na egzistencijalnu pozadinu zagrebačke neoavangarde, na kontekst Drugoga svjetskog rata, nakon rata, na život bez iluzija. Naraštaj oko Gorgone odrastao je u ratu, poraću i ideološki zasićenu društvu. Velike naracije – revolucija, napredak, kolektivna utopija, bile su svuda prisutne. Upravo zato gorgonaški odgovor nije bio otvorena pobuna nego tišina, ironija i negacija. To je tipično egzistencijalistička gesta – povlačenje iz lažna smisla.

Fantomske tendencije

Iako formalno nisu bili filozofski kolektiv, duh koji gorgonaše nadahnjuje blizak je onome Samuela Becketta i Alberta Camusa. Beckettova redukcija radnje i Camusov apsurd očituju jasnu paralelu s Kniferovim beskonačnim meandrima, Jevšovarovim gotovo praznim platnima i Mangelosovim negacijama znanja. Umjetnost postaje prostor gdje se priznaje: svijet nema stabilan smisao, ali čin mišljenja i svjesnosti ima dostojanstvo. Znakovito je da gorgonaši nisu javno deklarirali filozofsku pripadnost. To nije bio izam, nego stanje svijesti.

Gorgona se formalno raspala 1966., a njezin duh postaje vidljiv tek u sljedećem desetljeću. Tek s razvojem konceptualne umjetnosti 1970-ih i kasnijim teorijskim čitanjima, postalo je jasno da su gorgonaši bili preteče domaćeg konceptualizma, bliski međunarodnim neoavangardnim tendencijama, radikalno ispred svog vremena. Danas se Gorgona drži najvažnijim fenomenom hrvatske neoavangarde. U svjetskoj umjetnosti toga doba postoje paralele, ali ni jedna skupina nije fantomska na isti način kao Gorgona. U svjetskoj umjetnosti 1950-ih i 1960-ih nalazimo fantomske tendencije, privremene i rubne kolektive, ali rijetko grupu koja je namjerno i dugoročno ustrajavala na nevidljivosti. Postojale su efemerne, reducirane i dematerijalizirane prakse, ali Gorgona ostaje gotovo jedinstvena kao skupina koja je fantomskost shvatila ne kao posljedicu, nego kao svjesno odabranu i dugotrajnu strategiju postojanja.

Gorgonu se vrlo opravdano može opisati kao fantomsku. Fantomska ovdje ne znači nepostojeća, nego namjerno izmještena iz javna prostora. Svjesno je skrivala svoje djelovanje od javnosti, nije imala izložbu pod svojim imenom, manifest ni kontinuiranu proizvodnju. Djelovala je kroz nevidljive geste, privatnu korespondenciju, efemerne akcije i ništa, postojala je više kao ideja i stav nego kao vidljiv umjetnički kolektiv. U tom smislu Gorgona je anti-grupa: njezina prisutnost osjeća se tek posredno, u tragovima i naknadnim interpretacijama u literaturi. To fantomska nije njihova vlastita etiketa, nego kasnija teorijska interpretacija iz misli i pera Ivice Župana, koja dobro opisuje gorgonaški radikalno nenametljiv, ali konceptualno snažan i jedinstven stav.

Grupa je okupljala najznačajnija imena tadašnje hrvatske umjetnosti. Naveli smo na početku teksta, ali vrijedi ponoviti tko su bili protagonisti. Činili su je umjetnici, kritičari i arhitekti Josip Vaništa, Julije Knifer, Radoslav Putar, arhitekt Miljenko Horvat, Ivan Kožarić, Marijan Jevšovar, Dimitrije Bašičević Mangelos i Đuro Seder. Uočavamo dvostrukost i diferenciranost unutar profesionalna angažmana nekih članova. Vaništa je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, a Putar i Mangelos kustosi Galerija grada Zagreba, po struci povjesničari umjetnosti.Skupina autonomnih ljudi divergentna profila, fizičkih i po habitusu, nije imala unaprijed definiran program rada, vlastiti formalni stil niti se očitovala manifestom, pa je iza sebe ostavila trag nadasve diskretan i zagonetan, a sve je to bio dio gorgonaške strategije samoodabrane vlastitosti, estetskog i duhovnog elitizma. Svaki je umjetnik osmišljavao vlastiti jezik i svoje estetske i umjetničke vizije umjesto da se pridržava nekoga identitetskoga, kolektivnoga i navodno savršenog modela.

Gorgona, dakle, nije bila kolektiv u tradicionalnom smislu, nego zajednica duhovne bliskosti, ali i razlika. Okupljala je autore različitih senzibiliteta koji su dijelili zajednički interes za dematerijalizaciju umjetnosti, ironiju, duhovitost i negaciju tradicionalnih umjetničkih vrijednosti. Tek 1977. godine Gorgona postaje poznata široj javnosti, kada je održana prva velika izložba Gorgone u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, u sklopu koje autorica izložbe Nena Dimitrijević objavljuje i prvi sintetski tekst o grupi: Gorgona – Umjetnost kao način postojanja. Ondašnja viša kustosica Galerije suvremene umjetnosti, tada smještene na Katarinskom trgu, današnjem novom Muzeju suvremene umjetnosti preko Save Marija Gattin, ovako vrednuje tekst Nene Dimitrijević: „Gorgona je u tekstu i interpretaciji Nene Dimitrijević poprimila oblik koji su sljedeći korisnici tog materijala upotrebljavali kao neprikosnovenu okosnicu.“ Ali te godine Đuro Seder u Osijeku postavlja slikarsku izložbu kojom definira Novu sliku i domaća umjetnost ulijeće u posve drugu priču – u postmodernu. Možemo smjestiti Gorgonu u širi teorijski okvir proto-konceptualne umjetnosti i lingvističkog obrata u umjetnosti 20. stoljeća. Naglašena je radikalnost Gorgone kao projekta koji ne želi reformirati umjetnost, nego je dovesti do njezinih granica, pa čak i ukinuti.Zahvaljujući dosadašnjim spoznajama, gorgonaške aktivnosti među ostalim govore ukojoj je mjeri i na koji način hrvatska umjetnost činila sastavni dio općega umjetničkog diskursa te epohe, kao i specifičnost formi kojima su te aktivnosti očitovale svoju suvremenost.

S Gorgonom se mogu povezati brojne pojave: Novi realizam u Francuskoj s Yvesom Kleinom, Armanom, Césarom, Danielom Spoerrijem, Alighireom & Boettijem, Martialom Raysseom, Mimmom Rotellom i bračnim parom Niki de Saint-Phalle i Jeanom Tinguelyjem kao glavnim protagonistima; pokret Fluxus u Americi, gdje cijela plejada mladih umjetnika izlazi iz Tišine Johna Cagea i stvara različite konceptualne prakse; grupa Azimuth u Italiji, a odnosi se na povijesnu umjetničku grupu i galeriju koju su u Milanu 1959. godine osnovali umjetnici Piero Manzoni i Enrico Castellani. Djelovanje grupe imalo je snažan utjecaj na suvremenu scenu, uključujući i našu hrvatsku konceptualnu grupu Gorgona o kojoj je ovdje riječ. Tu je bitna i značajna grupa Die Zero u Njemačkoj (Günter Uecker, Otto Piene i Heinz Mack) u čijem se manifestu pojavljuje shvaćanje umjetnosti kao geste, procesa, ironije, izraza stava – što se u značajnoj mjeri može primijeniti i na razmišljanja gorgonaša. S Gorgonom ih povezuju neke zajedničke težnje k redukciji materijalnog statusa umjetničkog djela, a samim time i dokidanje imperativa konačne produkcije djela, afirmiranje ideje i ponašanja kao umjetničkog čina i srodnost minimalizaciji. Kontekst vremena je takav da paralelno i simultano nastaju i traju stilovi i načini stvaranja: enformel, materično slikarstvo koje koristi za gradnju slike pijesak, beton, katran, uz poput kaše guste pigmente boje, tekstil i razne tkanine, itd., te apstraktni ekspresionizam Njujorške škole i tašizam (fr. Le tach = mrlja) koji slika u mrljama II. Pariške škole; u Italiji od 1967. nastaje Arte Povera (Siromašna umjetnost).

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 28. svibnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija