Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 24. svibnja 2026.

Kultna umjetnička skupina hrvatske suvremene umjetnosti: GRUPA GORGONA

Grupa Gorgona (umjetnici slikari Julije Knifer, Đuro Seder, Josip Vaništa i Marijan Jevšovar,  arhitekt Miljenko Horvat, kipar Ivan Kožarić i konceptualni umjetnik Dimitrije Bašičević Mangelos te kritičari i teoretičari umjetnosti Radoslav Putar i Matko Meštrović) najvažnija je hrvatska poslijeratna neoavangardna neformalna umjetnička grupa. Nastala je kao zajednica prijatelja, kolega umjetnika i istomišljenika, nadovezujući se svojim postojanjem od 1959. do 1966. godine na glasovitu, prvu poslije Drugoga svjetskog rata, neoavangardnu grupu EXAT ’51. (kratica od Eksperimentalni atelijer i godina osnutka), koju su osnovali i sačinjavali arhitekti: osnivač korčulanski arhitekt Bernardo Bernardi te Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić i Vladimir Zarahović, i slikari Aleksandar Srnec, po mojemu mišljenju jedan od najinovativnijih i najvećih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća svojim opartističkim, kinetičkim i luminokinetičkim objektima, pa Ivan Picelj i Vlado Kristl. Znamenita umjetnička grupa djelovala je pet godina, do 1956. godine.

EXAT ’51. zalagao se za apstraktnu umjetnost, suvremene vizualne komunikacije i sintezu svih disciplina likovnog stvaralaštva, danas bi se to reklo – total dizajn. U poratno vrijeme, kad je socijalistički realizam bio gotovo službena umjetnost, to su bili hrabri stavovi. Grupi i njezinom djelovanju svakako je išao u prilog razlaz tadašnje Jugoslavije sa SSSR-om i odbacivanje rezolucije Informbiroa od strane Tita 1948. godine. To je novi kontekst vremena u poslijeratnoj socijalističkoj Jugoslaviji koja ranih poslijeratnih godina preferira socrealizam, ali samo zakratko. Sve društvene, ekonomske, kulturne i umjetničke okolnosti okrenute su Zapadu, poglavito Sjedinjenim Američkim Državama, odakle dolaze svježe informacije o umjetničkim događanjima, najaktivnijem i najživljem umjetničkom prostoru na svijetu.

Grupu Gorgona i njezine protagoniste slobodno možemo kanonizirati među najznačajnije slikarske, kiparske i konceptualne veličine naše umjetničke suvremenosti.  Njihovo druženje uskoro je dobilo ime – Gorgona, i to upravo prema Mangelosovoj pjesmi Gorgona, tiskanoj 1959. godine u mapi Eulalija (s ilustracijama Matije Skurjenija). Međusobno su si slali poštom citate iz filozofije, književnosti i umjetnosti koji su odražavali duh Gorgone. Išli su u duge šetnje te vodili razgovore u prirodi, gdje su razvijali različite oblike umjetničkog komuniciranja.

Uz samostalne radove, članovi grupe vodili su u Zagrebu prostor za izlaganje Studio G te izdavali antičasopis Gorgona. Od 1961. do 1966. godine izašlo je jedanaest brojeva časopisa. Svaki je broj bio djelo jednog umjetnika, zamišljeno za format u kojem se tiskao, pri čemu su dolazili do izražaja radikalnost sadržaja i svijest.

Mangelos je predložio da se jedan broj preskoči i da to bude njegov nepostojeći časopis, no ideja nije realizirana pa je on od Vaništine Gorgone no. 1 napravio Gorgonu no. 0, i to tako da je zacrnio 9 fotografija izloga pravokutnim poljima s asocijacijom na Tabulu rasu i Negation de la peinture.

Kasnije je nekoliko svojih nostories objavio u časopisu umjetnika no. 6. Časopis je funkcionirao po istom principu: posvećen samo jednom umjetniku, izdavao ga je slikar Ivan Picelj. Mangelos je nakon objavljivanja prokomentirao da je „m[angelos] no. 6, objavio kod Picelja ono što nije hteo u «gorgoni»…“.

Grupa uvodi nove protokonceptualne elemente u svoju umjetnost i umjetničko (ne)djelovanje, nova promišljanja, umjetnički stav i ponašanje, te istraživanja članova grupe: od nečinjenja do stvaranja anti-umjetnosti, potpuno izvan svih institucionalnih okvira. Sva djela i svi potezi i ponašanja grupe: od šetnji do izdavanja časopisa Gorgona, te negativne, omalovažavajuće i ponižavajuće, uvredljive kritike društva, likovne i nelikovne kritike, nezreloga da prihvati takvo umjetničko ponašanje i djelovanje – zbog nerazumijevanja i svojevrsne mentalne zatucanosti, koja je bila na strani stare tradicionalne umjetnosti, nenavikla na konceptualne inovacije i ideje – popudbina su postojanja grupe. No, već su 70-ih godina 20. stoljeća bili rehabilitirani, izlagani. Kritičarka Nena Dimitrijević organizirala je i izlagala izložbe Gorgone, da bi do danas ona postala, bila i jest kultnom grupom hrvatske suvremene umjetnosti. Sva djela Gorgone i gorgonaša, cikluse recimo Kniferovih meandara, monokromne slike Jevšovara, crne nihilističke slike inspirirane filozofijom Friedricha Nietzschea Đure Sedera, Mangelosove globuse i cijeli konceptualistički opus, i sva djela nastala unutar djelovanja grupe, atomski su precizno rasvijetljena, objašnjena, analizirana i ovjekovječena i unutar konteksta kulture i umjetnosti Jugoslavije i s pozicije globalnoga, svjetskog konteksta vremena. U naše vrijeme o djelima brinu i njima se bave kustosi Muzeja suvremene umjetnosti, gdje su mnogobrojna gorgonaška djela, većina njih pohranjena. Izvan muzeja o Gorgoni piše neovisni likovni kritičar Ivica Župan koji je nedavno napisao opsežnu knjigu, studiju, koja čeka tiskanje i objavljivanje.

Neoavangardna umjetnost, sagledana u svjetlu suvremene teorije, očituje se kao izraz složenih društveno-povijesnih, egzistencijalnih, znanstveno-spoznajnih, idejnih i drugih proturječnosti na putu humanizacije života i estetizacije svekolike stvarnosti. Na temelju višedesetljetne borbe za novu koncepciju umjetnosti, u kojoj su stvaralački prevladane mnoge tradicionalne ali i avangardne ideje i tekovine, neoavangarda poseže za različitim strategijama i oblikuje radikalno novi pogled na svijet, život i estetsku funkciju kulture. Na domaćem planu, vrijeme kraja 1950-ih i početak 1960-ih u bivšoj državi obilježeno jenaglim gospodarskim rastom te naglim širenjem međunarodnih veza sa Zapadom. U to doba u nas su još uvijek trajala previranja oko različitih modaliteta modernosti, ali bitka za nesputanu, ideološki nedirigiranu  umjetnost već je bila dobivena. Politička previranja koja su u svijetu obilježila kraj 1960-ih godina postavila su temelj za nove ideje i prakse u umjetnosti, kada se umjetnost sve odlučnije odvaja od tradicionalnih medija i izlazi izvan institucionalnih prostora. Fokus se stavlja na nove prostore mišljenja, daleko od tržišnih pritisaka, konvencionalnih formi i klasičnih institucionalnih okvira. To doba svjedoči o frenetičnom intenzitetu promjena i stalnom širenju dijapazona i repertoara izražajnih jezika, oblikovnih postupaka, tehnika, medija, rodova, tematika, disciplina i kategorija u umjetnosti 20. stoljeća, a sve je to ovisno o jednako intenzivnim, napregnutim, konfliktnim, kontroverznim kulturnim, socijalnim, političkim, riječju o povijesnim prilikama u kojima je ta golema umjetnička proizvodnja nastajala.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 24. svibnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija