Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 15. lipnja 2026.
Vrhunski zagrebački slikar, crtač i grafičar: Velimir Trnski
Akademski slikar, crtač i grafičar Velimir Trnski rođen je jednog lijepog zimskog jutra u 5 sati 1947. godine u naselju Donja Velika u Podravini. Kao dječak dolazi u Zagreb nakon osnovne škole, pohađa strogu IV. Gimnaziju, potom polaže prijemni ispit i studira slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Profesori na Akademiji: Krsto Hegedušić, Ferdinand Kulmer, Ljubo Ivančić i Miljenko Stančić, dobro su ga izbrusili, a izobrazba i putovanja likovno naoružala. Završio je Akademiju 1971. godine u klasi prof. Ljube Ivančića. Specijalizirao je grafiku na Rietveld akademiji u Amsterdamu (1971/’72. god.) i zauvijek se zaljubio u flamansko slikarstvo. Od rane mladosti slikanje mu je bilo glavna preokupacija. Do odlaska na postdiplomski studij živio je u Božjakovini, kamo se nakon putešestvija po svijetu vratio i danas tamo živi. Živio je u Zagrebu, Amsterdamu, New Yorku i Haagu, a od 1985. živi i radi u Parizu, gdje je živio, slikao, izlagao i postigao uspješnu izlagačku, pa i komercijalnu karijeru. Izvrstan je slikar i crtač, sav strastveno posvećen umjetnosti. Njegovi podravski, austrijsko-secesijski i istočno-bizantski korijeni su oštro izbrušeni edukacijom na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i kasnijim putovanjima u Grčku, Egipat, SAD i Europu. Do sada je izlagao na 123 samostalne izložbe širom svijeta: Antili, Austrija, Belgija, Crna Gora, Francuska, Hrvatska, Nizozemska, Njemačka, SAD, Slovenija, Srbija, SAD i Švicarska. Redovito surađuje s galerijom Romanet u Parizu i galerijom Noordeinde u Nizozemskoj. Monografski ga je predstavila Pascale Thuillant 1988. godine u Parizu u izdanju galerije Romanet. Još u sigurnosti Likovne akademije shvatio je da je to njegov život, a ne posao. Slikanje je za Trnskog način života i pogled na svijet. Ustvari, s tim božjim darom više se vidi, više se doživljava nego što može prosječan čovjek. Stvarateljima je dužnost da dokumentiraju, ukazuju i komuniciraju s ljudima i istinom.
Slikati svoj život gorko je slatka istina, unutarnje ogledalo i zamka iz koje nema izlaska. To je putovanje zbog putovanja, a cilj nije važan. U svakodnevnom srazu zbilje i mašte do poznatih i nepoznatih nam daljina i margina, štošta je moguće. I doista, između zemlje i svemira, u fluidnoj beskonačnosti što protječe, osjećamo se tek kao trun prašine u vječnosti. Ponekad zastanemo, obazremo se i zapitamo o smislu nas običnih. Tražimo odgovor oko sebe i u sebi, a možda ga nikada nećemo pronaći. Umjetnici su odabrani, i ako doista jesu umjetnici, kroz svoju umjetnost traju zauvijek. Velimir Trnski na likovnoj je sceni više od četiri desetljeća, pola stoljeća, odnosno gledajući crtački opus, nastajao je punih 56 godina. Svojom upornošću i pregalaštvom, kako sam kaže, neumorno „slika svoj život“ kao zrcalni odraz vlastite nutrine sapleten u inspirativnu „zamku“ iz koje ne može i ne želi izaći. Njegov habitus jednostavno je slikati, bez obzira na temu; slikati pejzaže, vedute, mrtvu prirodu, ljudsko tijelo… Slikanje kao čin, slikanje kao djelo, slikanje kao smisao, jer, slikanje je život. U procesu njegova rada misaona inspirativna energija teče na platno i u jednom dahu ispunjava slikarsku površinu.
Ponekad je slikarski naboj erupcijske snage, ali se njegova transmisija na platno ne odvija stihijski, u grču i zbrci. Poput glazbe koja genijalnom skladatelju odzvanja u mislima, i slika se slika najprije u glavi. Odvija se strasna i napeta komunikacija između poriva nadahnuća i pokreta ruke, što se sintetizira u umjetničko djelo bezvremene ljepote. Proučavajući umjetnost Albrechta Dürera, Rembrandta i Leonarda da Vincija, shvatio je da su ovi geniji bili ispred svojega vremena i otvorili vrata budućnosti. Slikarstvo i crtež se mora živjeti, doživjeti, vidjeti, a onda naučiti i razvijati od Boga dan talent. Kist, špahtla, pero, tuš, olovka, rapidograf, kemijska olovka, ugljen i pastel samo su produženi alat ili likovno sredstvo koje rabi i kompjuterski program, a sve zajedno sredstva su realizacije kreativnoga uma, viđenoga i prerađenoga u duhu i imaginaciji. Vlastiti rukopis koji je znak raspoznavanja stila umjetnika, njegove autorske autentičnosti, vodi i otvara nove puteve i rješenja. To je tajna koju rijetki otkriju, nešto kao kada gledate savršenoga glazbenog virtuoza koji s lakoćom svira bez nota i uz to komponira, stvara, a zanat ga ne zamara. Znači uopće nije važan motiv, nego ta snaga i ljepota slike i crteža, koji može osmisliti darovitom rukom nove oblike, nove sadržaje i nove poruke.
Leonardovi anatomski crteži nisu samo medicinske zabilježbe nego i prava umjetnička djela. To je kao kada vidite slike i crteže koji vam se sviđaju, a ne znate zbog čega, ili još bolje, ne vidite u njima nešto prepoznatljivo, a opet su dobri. Kao u prirodi, neki oblik, ne predsatvlja ništa, a ima ljepotu. Trnski se u slikarstvu u Parizu osamdesetih godina 20. stoljeća postavio kao postmodernistički slikar. Da se podsjetimo: postmoderna nastaje 1980. godine, kada je francuski filozof i teoretičar kulture Jean-Francois Lyotard objavio knjigu La condition postmoderne (Postmoderno stanje), a jedna od najvažnijih misli je da je umjetnost dovoljno i puno dala kroz povijest, i da je danas došlo vrijeme sasvim legitimno osloniti se na neki povijesni uzor pa ga citirati. Tako nastaju postmodernističke teorije citatnosti i osporavanja. Uskoro će drugi veliki francuski mislilac Jean Baudrillard objaviti knjigu Simulacija i simulacrum, a simuliranje prirodnih materijala u umjetničkom djelu i simuliranje osnova nekog umjetničkog djela u svojemu djelu, postaje uobičajena praksa kod mnogih umjetnika diljem svijeta. Iste te godine 1980., čim je Lyotard proglasio postmodernizam, talijanski profesor moderne umjetnosti na rimskoj Sapienzi, kritičar i teoretičar umjetnosti Achille Bonito Oliva stvorio je transavangardu. Izabrao je petoricu talijanskih umjetnika koji su postmodernistički slikali i stvarali oslanjajući se na tekovine ekspresionizma, nadrealizma i apstraktne umjetnosti. To su Francesco Clemente, Enzo Cucchi, Nicola de Maria, Sandro Chia i Mimmo Paladino, koji oživljava i citira etruščansku skulpturu u svojim skulpturama. Drugi talijanski profesor, kritičar i teoretičar Maurizio Calvesi rekao je: u redu, to je dobro, ali mi Talijani cijelu smo povijest odrastali na tekovima antike, grčke i rimske umjetnosti i pogotovo, renesanse koja je u Italiji i nastala. Tako on u novinama L’Esspresso, istima u kojoj je Oliva objavio transavangardu i u kojima je trajala burna i strastvena polemika dvojice najuglednijih talijanskih profesora, teoretičara i kritičara, objavljuje anakronizam, kao svoje viđenje i verziju postmodernizma u smislu umjetnika koji se oslanjaju i služe povijesnim umjetničkim obrascima.
Calvesi u svojemu anakronizmu, kao direktnoj suprotnosti transavangardi, imenuje anakroniste u talijanskom slikarstvu, i piše o svojim umjetnicima: Carlu Mariji Marianiju, Albertu Abateu, Antoniju Violetti, Paolu Borghiju, Ricardu Cinalliju, Silvanu d’Ambrosiju, Stefanu di Stasiju i pejzažistu Ubaldu Bartoliniju, kao umjetnicima koji citiraju, u duhu postmoderne, klasične tradicionalne figurativne slike koje se oslanjaju na Leonarda, Raffaella, Michelangela i druge renesansne i manirističke, povijesne majstore. Naravno, postmodernizam ne znači imitiranje i ne daj Bože kopiranje djela iz povijesti, nego ih se koristi kao nadahnuće i temelj za vlastitu autentičnu reinterpretaciju. Tako u osamdesetim godinama 20. stoljeća nastaje jedna nova – ne hibridna, kako su neki mislili, nego autentična – ne originalna, jer riječ originalna rezervirana je za modernu umjetnost s kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, kada su umjetnici pod svaku cijenu željeli biti originalni – umjetnost koja se slobodno služi, preuzima, oslanja se, odaje počast nekom pravcu, smjeru, razdoblju i, najčešće, jednom pojedinom umjetniku na čijim osnovama stvara svoje djelo.
© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 15. lipnja 2026.