Fenomen žrtvenosti lirskoga prenja

Piše: Vesna Aralica, 17. svibnja 2026.

Anka Žagar: Ursule (žute minute svete Uršule), MeandarMedia, 2025.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća Anka Žagar pjesničku je platformu u Hrvatskoj obasjala samozatajnom afirmacijom svojega lirskog glasa. Izrasla na temeljima melodiozna ludizma, ova vrsna poetesa „stvarnosti stvorene iz krhotina“ brzo biva primijećena kao svojevrsno čudo među pjesnicima postmodernističkoga usmjerenja. Po riječima nekih književnih kritičara, nakon Vesne Parun Hrvatska nije imala bujnijega ženskog glasa od onoga koji pripada Anki Žagar, Goranki po rođenju. Od kultnih prvih zbirki (Išla… i sve zaboravila, Onaon, Zemunice u snu, Nebnice) naovamo (Guar, rosna životinja,Stišavanje izvora,Male proze kojima se kiša uspinje natrag u nebo,Stvarnice, nemirna površina,Pjevaju razlike tihotapke itd.) lirski glas Anke Žagar malo se mijenjao: trajno je, naime, ostao ukotvljen u nenametljivoj autoreferencijalnosti, semantičkome sinkretizmu i performativnoj snazi konativne funkcije (pjesničkoga) jezika. Lirski senzibilitet autorice razvijao se na šimićevskom „razdiranju uniformi“, tj. na golom opažanju okolnoga svijeta koji se kod Anke Žagar osjeća istovremeno i kao san i kao java, nerijetko i kao međuprostor pjesnikinjinih snoviđenja. Pojava tih nadrealističkih slojeva unutar snažne pjesničke ekspresije redovno poništava glas logičko-spoznajne sfere za kojom čitatelj traga, ostavljajući ga na vjetrometini novouobličena svijeta predodžbi u jezičnoj igri. Metafizički okvir pjesništva Anke Žagar pojmljiv je univerzalno, stoga nimalo ne čudi što je zastupljena u mnogim antologijama suvremenoga hrvatskoga pjesništva u domovini i inozemstvu te prevedena na mnoge jezike.

U zadnjoj pjesničkoj zbirci, duhovita naslova Ursule (žute minute svete Uršule), autorica konceptualno reinterpretira legendu o kršćanskoj mučenici iz prvih stoljeća nove ere, koju Rimokatolička Crkva slavi kao sveticu, na moderan i duhovit način, s puno općih, ali i autoironijskih mjesta. Teško je u Žagarinu pjesništvu razlučiti je li Uršula lirski subjekt ili tek umjetnička fiksacija povijesnim trenutkom, cerebralna zaigranost i prozor u nepreglednu pučinu svakodnevice. Umjesto kazala pjesama, početak zbirke inicira se voznim redom, što čitatelj lako opaža kao svojevrsni poziv na putovanje jezikom pjesme. A prva u nizu: Gdje je tijelo pjesme, ujedno je i programatska: narativna u slobodi stiha i razasutih pjesničkih slika, sa simpatično umetnutom invokacijom na kraju: „… daj se ozri na me /bože, zar si ti sadržaj ove pjesme“. Naslovi pjesama pak donose i najpotpuniji sadržaj, koji se međutim rastače u „tijelu pjesme“ na svekolike načine: čas ludističko-anagramski, čas emocionalno, a čas mudroslovno. U mnogim se pjesmama prepoznaju tematske riječi koje se ujedno mogu shvaćati i kao stanoviti simboli, tj. uporišne točke lirskoga prenja. Ptica se vezuje uz polet duše, jabuka uz razdor, riba uz pripadnost (Kristovu) učenju, stablo uz spoznaju itd. Mnoge pjesme Anke Žagar zrcale ishodišta njezine pjesničke inspiracije, a one lišene svaka smisla i jezične logike prizivaju dadaističke koncepte stvaranja, kao što je vidljivo, primjerice, u pjesmama aluzivna ili humorna naslova: Jogunasta olovka, Ni koza mimozasta, Gologuza olovka pred zimu… Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti pjesme u kojima emocija uspijeva nadvladati jezičnu hermetičnost, no treba naglasiti kako je u njima i ponajviše svježine i one kontaktibilnosti prijeko potrebne na putu užitka čitanja. Vrati me natrag u pustinju duboka je, višeslojno referencijalna pjesma, vapaj za duhovnim prapočetkom, svetošću, apsolutom koji briše „krivudave misli“: „vrati me natrag u pustinju / u pustinju, božju uzdanicu // ali nebo ima / pokeraško lice, kao // izvukoše lađe i namah crkoše // pjevale su ptice neke svugduše // povijale se / vjetruše // i vjetar je / napokon evo / pjesnik / koji ne piše / ništa / samo ide“.

Snagu pjesničke riječi autorica otkriva i u kreativnu jezičnome stvaranju kontekstualnih neologizama, vidljivih i u prethodnoj pjesmi, kojima se lako proširuje semantičko polje unutar stihova što nezaustavljivo teku loveći u svoje korito dolazeće asocijacije. Uršula kao lirski subjekt, a negdje i kao motiv, iskrsava nerijetko u množinskome obliku ursule, poput kakva miomirisna cvijeta u suhozidu današnjice: „Uršula / slomljena / puževa kućica“. Gdje se izgubila svetost žene u današnjemu vremenu i može li se obnoviti u kaotičnome svijetu reklama i digitalnih dosega, samo su neka od pitanja koja titraju nad vremenom. Možda je i prošlost bila prazna kao i sadašnjost, „aorist je prazan, žarulje su mrtve“, umiranje svetosti kao da se događa i u samu činu umjetničkoga stvaranja. U filozofski intoniranoj pjesmi Tko te smrvi,pjesnikinja kontemplira nad znakom križa aluzivno-ludistički: „tko te smrvi / još više se boji / svake mrvice smrti // oče naš / te mrvim kruh“, tražeći odgovor na onostranoj adresi: „grobovi su onda brodovi“. Mala „simfonija“ o Uršuli, običnoj maloj ženi zarobljenoj u mravinjaku velegrada, lirski je glas pjesnikinjin koji se prethodno sunovratio sa zvijezda. Silazeći sa zvijezde Uršula ulazi u kafiće, parkove, tramvaje i opet se vraća u pjesnički logos. Zadnje tri pjesme u zbirci (I ova riječ, Sad kopitima razgrće snijeg i Dahnula je) vispreno otkrivaju ludizam, to nepregledno more pjesničkih mogućnosti koje ne poznaje tabu, ali i mogućnost autoreferencijalnoga poimanja vlastite poetike: „dahnula je nebo / i sad govori govori / i nikako ne može izgovoriti / to što govori“.

Anka Žagar osvaja upravo spremnošću na autoironiju iz koje (ženski) čitatelj može iščitati štošta: pouku o svetosti, kako je tražiti i zadržati, ali sasvim nepretenciozno jer joj je prvotna nakana sigurno na tragu one da poeta žudi za očuđenjem i jezičnom igrom. Ipak, žute minute svete Ursule, kao aluzivan dio naslova, maštovita će čitatelja dovesti i do intertekstualnosti, jasno, sasvim neobvezujuće i metadiskursne, do Evanđelja po Mateju i prispodobe o mudrim i ludim djevicama, ali i do silesije kulturoloških činjenica koje se mogu dovesti u vezu s poimanjem žrtvenosti, fenomena neodvojiva od jezika sveprožimajuće ljubavi.