U društvu Erosa, Hipnosa i Tanatosa

Piše: Vesna Aralica, 1. svibnja 2026.

Milana Vuković Runjić: Delfin (Ivanu Gučetiću), Vuković & Runjić, 2025.

Znanstvenicima kojima polazi za rukom istovremeno biti i umjetnicima, egzistirati znači nedvojbeno uvijek biti u procesu istraživanja. Milana Vuković Runjić, osim što je doktorirala književnost, djelujući kao spisateljica i esejistica u hrvatskome kulturnom prostoru više od 20 godina, u kontinuitetu propitkuje dijakronijske analogije unutar hrvatske književnosti i njezine sveze s književnostima ostalih europskih naroda.

Njezino zadnje djelo Delfin, naslovljeno prema izgubljenoj pripovijesti Ivana Gučetića, rodonačelnika dubrovačkoga humanizma, žanrovski je teško jednoznačno odrediti. I premda forma Delfina ima osnovne elemente autentične povijesne proze ispovjedna karaktera, u Ich-formi, unutar dvaju obraćanja glavnoga lika, čitatelju i bliskome Gučetićevu prijatelju, zakletu latinistu Iliji Crijeviću, pregršt je esencijalno lirskoga kazivanja, fungirana bogatim slojem antičkih konotacija, onoga preporodna sadržaja tipična za renesansno vrijeme – eru u kojoj je i sam Gučetić osjetio na svoj koži razapetost između Olimpa i kršćanstva. I dok kao 50-godišnjak, koji je svoj Grad zadužio obnašanjem važnih dužnosti (bio je i knezom Republike), pred smrt „zbraja zadnje konte“ predajući se misaonim valovima eshatološka propitivanja egzistencije, pod pergolama svojega ljetnikovca u Trstenom, obuzimaju ga snažni osjećaji stida, nemira i usamljenosti: „Dovoljno se prije spavanja s mukom okrenuti na bok da osjetim svoju vjernu prijateljicu – samoću. Nemam sina, pa tako ni unuka neću imati i od toga mi sada teku suze. Jedina slava, jedina čast na ovome svijetu koju sam htio jest da mogu poljubiti svoje dijete koje nam Bog nije dao.“

Iz autoričine zamisli izranja Gučetić koji je spalio svoj mladenački „porod od tmine“ (ljubavne pjesme), Gučetić poeta laureatus svjestan one Ovidijeve krilatice kako je život jedno, a živahna muza drugo. Petrarkizam, kao način pjevanja o uzvišenoj gospoji, ukorijenio se i u dubrovačkoj tradiciji, iako je Gučetić za sebe volio reći kako je bio mio poput Darse (Džore Držić), a ne impulzivan kao pustopašni Šiško Menčetić. Prvi dio knjige, kao svojevrsno prenje o posljednjim željama pomalo raskajanoga pjesnika, sav je u znaku monološke naracije prepune njegovih memorabilija i dubljih poniranja u smisao pjesničke slave. Opsjednut je onim što želi namrijeti Eliju (talijansko ime Ilije Crijevića), uviđajući u svakome trenutku kako se teško boriti protiv onoga „gusara koji sve stira“ (vremena), stoga opomenut osjećajem vlastite prolaznosti, od isto tako slavna pjesnika, kojemu međutim stvaralaštvo na materinskome jeziku i nije bilo odveć milo, očekuje jednoga dana oratio funebris koji će ga skriti od glasina i razotkrivanja. Upravo taj fiktivni pokušaj rekonstrukcije mogućega sadržaja Gučetićeva Delfina, najkontemplativniji je i ujedno najuzbudljiviji dio Runjićkina djela. Promišljanja o antičkoj poetici izmjenjuju se s osobnim refleksijama o nadvladavanju ništavila i početcima njegove „bolesti“: „Pjesnik zaljubljen u muzu. Ništa novog. Ti si se meni objavila na plaži, ali znao sam, osjećao, da se tvoj oblik mijenja…“ Metaforički intoniranim iskazima, pridružuju se tipične paradoksno-oksimoronske konstrukcije pjesnika pogođena Amorovom strjelicom: „Kako da se molim Hipnosu kad ispovijedam vjeru u Krista!“ Gučetić je, naime, svoju „Lauru“ (udana dubrovačka ljepotica Delfa) susreo na nekome piru, strastveno obljubio na tavanu, a potom „umro“ pred očima svoje supruge Dekuše.

Milana Vuković Runjić spaja Gučetićevo opsjednuće pjesničkim mitom sa životnom anegdotom koja ga poništava: „Sebe sam i tako izgubio kada mi se prvi put ukazala moja gospa. Bez nje sam ništa, a s njom ne postojim. I taj doživljaj na tavanu bio je očaj, užas, mahnitost, ništa tu Amor nije inscenirao lijepog, slatkog, nježnog ni plemenitog… Ja sam duša koja pati. Rastopljen, izgubljen, jer zgrabio me onaj, kako veli Arhiloh ‘koji topi udove’.“ Pjesnikovo „tuženje“ monolog je nesavršena čovjeka, jedne „pale naravi“ pred jačinom tjelesne puti, jedno grizodušje pjesnika koji je, poput Crijevića, iskusio ljubavni assalto, u kojemu ima i knjiških konotacija, ali i izravnih ispada nasilne naravi. U društvu Erosa, Hipnosa i Tanatosa „junak“ Gučetić konačno polaže oružje pred strašću pitajući se što je zbilja, a što san o ljubavi: „Kakva je veza između dame i slova, usamljena črčkanja i Amora? I nije li stih jedina stupica kojom vrebamo tu što nam je oduzela dah iz pluća? Nje nema. Na kraju, možda se predajemo riječima i mislima, a ne damama i osjećajima.“ Priča o otkrivenom Gučetićevom „ludilu“, o stanjima u kojima se smijao plačući i bez očiju gledao, kao mnogi „Petrarce“ onoga vremena, autoričin je omaž dubrovačkim humanistima Acciarinijeva kruga, kojem je, uz Iliju Crijevića, „Rimljanina od glave do pete“, Karla Pucića i Jakova Bunića, pripadao i sam Ivan Gučetić. S pjesnikovom Delfom, dakle, kao da je sve u grob palo – znakovite su u tome smislu njegove posljednje riječi upućene prijatelju Iliji: „Čekam tvoj posljednji posjet, Elije, da ti predam Delfina i zamolim te da na mojem sprovodu kažeš kako sam napisao priču o nasmijanom morskom čudovištu, nikakvoj Delfi.“

Delfin Milane Vuković Runjić kraći je monološki roman nostalgično ispisan, sav okrenut jednoj duši, pjesniku razapetu između muzina zova da opjeva anđeoski lik žene i stvarnosti koja ga gura u dekadentizam. Uz oživljeni Dubrovnik 15. st., u kojem je uz prilično razvijen politički život izazovno bilo postati lirikom, autorica priziva obrazovana čitatelja koji se u svakom trenutku i sam mora angažirati oko raspletanja Gučetićevih nutarnjih gordijskih čvorova. Fragmentarno prispodobljen život dubrovačkoga uglednika obavijen skrovitim detaljima, njegova trajna okupiranost nadosjetilnom ljepotom kao umjetničkim idealom, zapitanost nad čovjekovim usudom i strah od smrti, motivi su kojima Delfin ujedno i lako izlazi iz klasične romansijerske paradigme u esejističko-raspravljački diskurs o filozofskim i umjetničkim aporijama.