Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 15. svibnja 2026.

Petra Farac: analitički osvrt na opus akademske slikarice Petre Farac koja kroz preciznost crteža i bogatstvo kolorita redefinira suvremeni realizam kao prostor apsolutne slobode, 5. dio

Ljudski portreti Petre Farac, često prožeti sakralnim elementima ili igrom svjetla na puti (inkarnat), nose u sebi mirnoću i dostojanstvo. Ljudski likovi nose težinu i prisutnost. Petra koristi klasične metode gradnje inkarnata, ali ih osvježava modernim senzibilitetom. Oči njezinih portretiranih likova su žarišne točke; one su precizno iscrtane, gotovo hiperrealistične, dok se ostatak lica često otvara prema slobodnijem, lazurnijem tretmanu. Kako je kao mlada plesala i voli glazbu, lijepo pjeva i zna mnoge pjesme, inozemne i domaće, ljubavne i emotivne, tako je i portretirala nekoliko svojih omiljenih pjevača: Elvisa Presleya i Olivera Dragojevića, a kao tinejdžerica upoznala je Petra Grašu, nacrtala mu portret i poklonila mu. Uvijek i u portretima, kao i u svim svojim slikama, slika realistički, ali upravo onaj moment koji psihološki i smisleno definira bît lika popularnih i njoj dragih pjevača i muzičara. Tu su i rani portreti Marylin Monroe, a mislim i Ume Thurman, lica naslikanoga s nekoliko čistih boja, crvene mrlje preko nosa te plavom i žutom na čelu, a omaž jakim ženama i svojevrsnim uzorima ženstva, ženskosti i ženstvenosti s obzirom na njihove živote i dostignuća zaokružuje izvrsnim portretom Fride Kahlo, već mitske meksičke slikarice, koja je doživjela također poput Petre Farac, teške tragedije i ostala cijeli život polomljena i tjelesno, a i psihički i emotivno, s obzirom da ju je suprug, slavni meksički slikar Diego Rivera neprestano varao, uključujući i s njenom vlastitom sestrom.

Svoju potištenost, tjeskobu i tugu Petra Farac izrazila je na izvanrednom autoportretu koji je zapravo alegorija tuge – a neka mi bude dopušteno primijetiti da je osim duševne, osjećajne i emotivne ljepote, te mentalnoga i snažnog karaktera i naravi jedne jake žene, horoskopske lavice, Petra Farac i fizički vrlo lijepa žena, gorda, uzvišena i dostojanstvena – slika samo desnu polovicu lica i lijepo plavo oko. Zlaćana kosa uokviruje lice, oko je otvoreno, gleda negdje pred sebe, prekriveno je plavom maskarom, a iz njega cure preko lica obojane suze, plava i ružičasta. Donju zonu zatvaraju lijepa, senzualna, crvena usta. Način kako je koncipirala i komponirala ovu divnu sliku je izuzetan. Izražen je plasticitet volumena lica, centriranoga u središte formata te vrlo sugestivno i strukturalno-koloristički naslikanoga, s izbačajem u istaknuti prvi plan lica koje se odmah hvata za promatračevu percepciju.

Ali njezin umjetnički fokus nadrasta portret i širi se na sferu dizajna i industrijske estetike. U serijama Onassis–Lauda i Lakše od zraka, letjelice i putnički brodovi postaju polja za istraživanje odnosa boja i stroge geometrije prostora. Svaka kompozicija je studija aerodinamike, gdje dizajn logotipa kombinira s dubokom simbolikom ljudskog postignuća. Cilj joj je materijalnu težinu stroja transformirati u čistu formu koja, kroz precizne prostorne odnose, postaje vizualno laka i bezvremenska. Njezin umjetnički rad duboko je ukorijenjen u identitet i povijest, što najbolje ilustriraju dva projekta od velikog javnog značaja. 

U potpuno drugačijem ključu njezin je portret Cvijete Zuzorić u dubrovačkom Love Stories Museumu, a donosi suvremenu interpretaciju legendarne dubrovačke pjesnikinje i ljepotice iz 16. stoljeća. Prikazana kao „cvijet u drači“, ona utjelovljuje spoj krhkosti i snage. Nema baš u povijesti umjetnosti portreta Cvijete Zuzorić – jedan je velikoga Vlaha Bukovca, rodom iz Cavtata, po mojemu mišljenju najvećega hrvatskog slikara svih vremena, o kojemu su nenadmašne monografije napisali Vera Kružić Uchytil i u novije vrijeme, nedavno, Igor Zidić. Petra Farac je slika kako je ona zamišlja: u lijepoj dugoj i skladnoj crvenoj haljini kako izvrsno centrirana u kompoziciji, sjedi na zidiću vrta. Love Stories Museum (Muzej Ljubavnih Priča) privatni je muzej koji su osnovala dvojica poduzetnika u središtu staroga Grada, a za koji je kompletni vizualni identitet osmislila, naslikala i dizajnirala Petra Farac: od plakata do reklamnog flajera, od slike ljubavnoga para kao crnih silueta postavljenih čak na autobuse gradskog prijevoza do slika u muzeju. Uz Cvijetu Zuzorić, tu je i slika koja vizualizira ljubav koja je buknula između mlade dubrovačke plemkinje i francuskog vojnika, a koja je skandalizirala ondašnji Dubrovnik. Francuzi su bili neprijatelji, osvajači koji su dekretom guvernera Ilirskih provincija za Napoleona Bonapartea, maršala Augustea Marmonta ukinuli višestoljetnu slobodu Dubrovačke Republike 1808. godine. Ivo Vojnović u svojoj slavnoj Dubrovačkoj trilogiji opisuje to stanje, i dolaskom francuskih okupatora djelo završava rečenicom: „Homo spat“. Petra Farac zamišlja i slika trenutak kada se mlada i lijepa dubrovačka plemkinja zagledala i na prvi pogled zaljubila u zgodnog Francuza pored Onofrijeve česme u središtu Dubrovnika. Ovi radovi potvrđuju njezin interes za suvremeni portret i duboku simboliku, gdje svaki motiv – bio on povijesni ili memorijalni, dobiva svoj autentični vizualni jezik koji komunicira s emocijama i nasljeđem.

Nastavit će se

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 15. svibnja 2026.