Piše: Katarina Marić, 4. travnja 2026.

Jerzy Ficowski: Grančica s Drveta sunca. Ciganske bajke (Gałązka z Drzewa Słońca. Baśnie cygańskie, 1961.), preveo Dalibor Blažina, ilustrator Martin Zalar, Srednja Europa, 2025.

„Narodna je umjetnost doista najstarija aristokracija misli. Ona odbacuje prolazno i trivijalno, ono što je tek dosjetljivo i lijepo na prvi pogled, jednako kao i vulgarno i neiskreno. U sebe je sabrala najjednostavnije i najnezaboravnije misli mnogih naraštaja, i zato je tlo iz kojega niče svaka velika umjetnost. Gdje god se pripovijeda uz ognjište, pjeva uz put ili urezuje nad kućni prag, ondje se brzo rađa razumijevanje za onu umjetnost kojoj um daje cjelovitost i oblik – čim za to dođe njezin čas.“ (William Butler Yeats)

Mišim paramisja, hatam beči, paramiči (staroindijska kathā) raznorodna su romska nazivlja za bajku, priču, nastalu i prenošenu od strane pripovjedača – mišimdžija, hatamdžija s koljena na koljeno, arhaičkim govorom, a prošaranu kako za usmenu književnost karakterističnim stalnim atributima, jednako tako i specificirano romski uklopljenim pjesmama; umjetnost je to naime koju se i pjevalo, ne samo pričalo, ona uz koju se i plesalo – sinkretistička, sinestezijska. Jer, „Rom (čovjek) bez pjesme je poput sunca bez zrȁke“, kaže izreka; on osjeća primordijalnu dušu svih stvari – animu mundi, i osjeća je izgarajući intenzivnom, strastvenom čežnjom – velikom vatrom iag bari.

Isto je osjećao i kultni flâneur, pjesnik, etnograf i poliglot-prevoditelj Jerzy Ficowski (1924–2006) koji je 1948–1950. putovao karavanski s poljskim tad još nesedentarnim, nomadskim Romima te posljedično o tome pisao, a koji je vjerojatno najpoznatiji po kontroverznom otkriću ikonične proklete pjesnikinje Lutke – Papusze, Bronisławe Wajs (1908–1987); objavljivanje čijih pjesama dovodi do optužbi za izdaju etosa i tajni vlastita naroda, što je umjetnica vrlo teretno podnijela, a s prezirom ispraćen i izopćen je i sam Ficowski. Kao plod takvog insajderskoga neposrednog uvida nastaje i zbirka od 36 autohtonih bajki Grančica s Drveta sunca (s originalnim ilustracijama uglednog Jerzyja Srokowskog), bajki toliko motivički poznatih, a opet navlastito jedinstvenih i drugačijih; u kojima svi govore istim jezikom i razumiju jezik ptica – i ljudi i urme (predestinantne vile suđenice) i mjenjolike životinje (iz pepela samoobnavljajuća Čarana, samozatajna vuga, sveznajući konj ili crvena zmija kao dobri demon zaštitnik ciganskih skitnji) i biljke pomagačice (djevojčica-ružica, lebdeći cvijet), koja je proliferantna ćudljivim prirodnim pojavnostima prožetima dušom (primjerice Sunce je ujutro „slatko maleno dijete“ a navečer „stari oronuli čovjek zlatne glave“ a Vjetar „krasan dječak raščupane kose“), s kojima junaci od krvi i mesa žive u suodnosu i koje pri takvoj poetsko-numinoznoj doživljajnosti svijeta nipošto nisu samo neživi objekti; radije milijunima stoljeća evolutivna, nikad pokorna obličja vrlo navlastite i nadmoćne inteligencije. Pričaju ciganske bajke i o postanku svijeta (manihejska božanstva Baro i Beng evociraju slavenske Peruna i Velesa u gotovo jednakom mitu o postanku svijeta pri kojem mračni aspekt boga nekoliko puta zaranja ne bi li iznio šaku pijeska), pojava (Zašto Mjesec raste i smanjuje se, Odakle ljudi svijetle kose) i stvari (Začarana škrinja) te personificiranim fenomenima (O čovjeku po imenu Ništa, vrlo nalik priči Eme Božičević Bijeda s likovima Radišom, Štedišom, Bolesti i Bijedom) a poseban su kuriozitet prikazi drugačijih perspektiva, primjerice svjetlodlaka Vraga: „Voda se uzburkala i na mjestu na kojemu je zaronio štap odjednom izraste golemo, zeleno i razgranato drvo. Samo je jedna njegova grana bila suha. Na njoj je čučalo nekakvo čudnovato stvorenje – svjetlokoso i dlakavo. Bio je to Vrag, prvi  iz vražjeg roda“, pri kojima baš kao i primjerice u filmovima Tonyja Gatlifa, romska zajednica često s nepovjerenjem zazire od gadža – ne-Roma  (https://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=3862).

Mnogi Ficowskijevlji zapisi imaju i iz svjetske riznice bajki poznate motive (od onih braće Grimm: Ivice i Marice u Prognanoj djeci ili Vraga s tri zlatne vlasi u Tri zlatne vlasi Kralja Sunca do kineskog Vanga Rugobe u O siromašnom košaraču i tri izvora) odnosno svoje junake, zato ništa manje simpatične, prikazuju nebrušenim jezikom: počesto kad se naviknu na ugodu dobivenu i zasluženu dobrim djelima, naime, oni ne rade ništa nego obilno jedu i piju (O Ciganinu i devet gavrana, O žabi krastači i siromašnoj udovici), zadržavajući poetski sugestivan, pripovjedalački zanos („Jednog dana Ciganka ode u šumicu po češere. Skupljala ih je u veliku maramu, skupljala i osvrtala se oko sebe. Vidjela je da u uskim stazama, uskim kao nokat, u dugom redu idu mravi i nose bijele zavežljaje u kojima su spavala njihova djeca – maleni mravići. „Sretni mravi!“ – uzdahnula je Ciganka i nastavila skupljati češere. Vidjela je kako u klekovu grmu zeba hrani svoje mlado crnim muhama. „Sretna zeba!“ – uzdisala je Ciganka i nastavila skupljati češere. Vidjela je i kako jež vodi u šetnju četiri mala ježića. „Sretni jež!“ – mahnula je Ciganka, nabacila na leđa maramu punu češera i vratila se u svoj šator na granici jeline prašume i bukove šume. Istrese češere i zapali vatru jer već je postalo hladno, puhao je vjetar i iz jeline je prašume dolazio – šum, a iz bukove – šušanj.“, str.10, ili: „S početka njezine su suze bile vruće, zatim – mlake, zatim – hladne, zatim – ledene, da bi se na koncu iz kraljevninih očiju prosula tuča. Njezini su ružičasti obrazi bili blijedi, pa još bljeđi, i najzad – bijeli kao snijeg. Njezina lanena kosa, koja je plesala na vjetru, postala je čvrsta, teška i blistala je kao zlato“, str.31).

Sama naslovnica odabirom boja, izričajem i motivskom kombinacijom rascvalih cvjetnih grana s pticama doduše više evocira japanske drvoreze plutajućih svjetova kachō-e, no moderan ilustrativni izričaj Martina Zalara koji krasi knjigu, stilistički realističniji i time disparatan Srokowskovljevu originalu, poprilično uspjelo pronosi momentume radosti, zanesenjaštva i slobodoumlja tematiziranog naroda. „Nebo, Davanje i Bog na ciganskom ista su riječ“, prekrasno svojedobno sumira važnost nematerijalnog Alexandre Romanes (1951.), sukusirajući tom rečenicom čitavu Ficowskijevu panegiričnu, fascinantnu i toliko osvježavajuću, dragocjenu zbirku kompleksne, neznane i neiscrpno raskošne kulture Roma s načelima phralipena (kolektivna pomaganja i bratstva), čačipena (istinoljubivosti i ispravnosti), patjiva (časnog i moralnog djelovanja) odnosno dihotomija baxta (sreće) / bibaxta (nesreće kao posljedice kršenja višeg reda) i užimea (čistoće) / mahrimea (nečistoće u kontekstu kršenja višeg reda). Kao što kaže Ciganin iz naslovne bajke: „Uvijek sam imao sreću, pa će mi i ovaj put pomoći“, moralno činjenje i posljedična afirmativna pozitivna predikcija samom sebi pravi je jedini put ka sreći na tom počesto trnovitom putu Čovjeka – romskom putu rromano dromu; a ovoliko rijetko vrijedno, nepretenciozno i čarolijom natopljeno izdanje (vrsna prijevoda renomiranog Dalibora Blažine) distinktivne osobnosti Jerzyja Ficowskog svakako će iskrenim tragaocima – kako djeci, jednako i odraslima, na tom putu velikodušno i nadasve nesebično pomoći.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 4. travnja 2026.