Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 2. travnja 2026.

ANTE KUDUZ (Podosoje, 1935. – Zagreb, 2011.), 2. dio

Serigrafije i svilotisci

Desetljećima je Kuduz stvarao serigrafije s izrazitim potenciranjem crno-bijelih akromatskih odnosa. Oduvijek ga je zanimala kompozicijska struktura sastavljena od raznolikih rasporeda pojedinih rastera. Rasteri su pak potencirali različite ritmove: čas gušće, čas rjeđe stupnjevanih mikrostruktura koje u mikročesticama crnobijelih potki stvaraju plohe. Plohe se jukstaponiraju, jedna preklapa drugu, ili teku paralelno s drugom susjednom plohom, ne bi li se poneka odvojila i definirala okolni prostor bijele pozadine kompozicijskog kadra. Akromatska skala crne i bijele ističe jak kontrast; dapače, najjači kontrast u prirodi: potpuni nedostatak svjetlosti (crna) i apsolutna svjetlost (bijela) skladno se nadopunjuju, uspostavljajući savršenu ravnotežu svakoga rada. Umjetnik često strukturu kompozicije garnira tmastim crnim mrljama, koje su tektonska snaga strukturiranoga kostura, nadodani kontrast profinjenim usitnjenim tkanjima što se šire vizualnim poljem. Na taj je način uvjerljivo zaokružena konstrukcija djela. Zanimljivo je da Kuduzove grafike nemaju neku čvrstu točku očišta, manifestiraju se radije kao poliperspektivne polifone strukture. Tjeraju oko na kruženje i poniranje. Izrazita dinamiziranost zadane plohe papira na kojoj se rad tiska vibrira takvom količinom energije i vitalnosti da snažno aktivira perceptivnu aktivnost, aktivnost oka pri promatranju i apsorbiranju vizualne strukture.

U serijama grafika izvedenih u kombiniranoj tehnici ofseta i svilotiska, kao i na grafikama u čistom svilotisku, autor nastavlja i u devedesetim godinama prošloga stoljeća realizirati ranije strukturalne preokupacije. Ipak, javlja se pomak. Uvodi se boja. Boje su čiste, spektralne, kao da su izravno derivirane iz dûge. Sjajne su, gotovo fluorescentne. Sada autor pažljivo bira u koje će dijelove osnovne crnobijele mreže umetnuti, postaviti mrlje i trake boje. I boje pomno strukturira: varira zelenu i crvenu u svojoj prirodnoj komplementarnosti, pa zelenu i plavu… Konstatira boje stvarajući tako njemu eminentan smisao za savršenu ravnotežu u kontrastima. Kuduz očito iz kaosa stvara red. Red ritmova i suptilnih balansa. Boje su točno toliko kvantitativno i kvalitativno raspoređene po strukturi da ne izbijaju svojom kolorističkom zasićenošću van u prvi plan i ne remete sklad u odnosu na količinu mrežastih jukstaponiranih crnobijelih ploha. Snaga crnobijelog kontrasta i snaga kolorističkog kontrasta unutar iste kompozicije opet su u svakome trenutku i na svakome milimetarski promišljenom prostoru slike u savršenom skladu i ravnoteži.

Kompjuterski generirana grafika

Krajem devedesetih godina Kuduz čini nov bitan pomak, najradikalniji do tada. Svoje standardizirane, da ne kažem već i kanonizirane Grafove – kako naziva sve svoje grafike, razlikovno im dodajući kakav atribut, slovo abecede ili arapski ili rimski broj – stvara u digitalnome tisku. Pomoć računala pri radu autoru je otvorila ne samo nove eksperimentalne mogućnosti na razini tehnike uporabom novoga medija nego i nove strukturalno-kompozicijske mogućnosti. Naime, apsolvirajući i u digitalnom tisku varijacije ranijih grafika izvedenih u serigrafijama i svilotisku (Graf AA, graf A, Graf B, itd.), Kuduz eksperimentira s novim vizualno-optičkim varijacijama, i dalje unutar svoje stilističke prepoznatljivosti, ali umnožavajući plohe, umnožavajući ritmove, a katkada zasićujući gustoću kadra i u mnoštvu akcelerirano preklapanih i integriranih mikročestica, te ispunjavajući čitavo polje kompozicijskog kadra.

Ovdje je sada na djelu kontrast u rezolucijama između klasične, tradicionalne tehnike svilotiska i kompjuterskih aplikacija, i to ne samo na razini medija i tehnike nego i na razini veće ili manje izoštrenosti prizora. Serigrafije i svilotisci davali su potpuno izoštrena uprizorenja, dok je kompjuterska aplikacija ponudila mogućnost novoga tipa kontrasta: izoštrenu prezentaciju kombiniranu i ukorporiranu, asimiliranu naizgled zamućenom vizualnošću. Izoštreno i zamućeno ponovno se raspoređuje unutar strukture kompozicije u usklađenu i izbalansiranu cjelinu. Kompozicije katkada djeluju kaotično s obzirom na njihovu iznimnu izmreženost formalno- kompozicijskih modula. Kuduz varira vrijednosti piksela u odnosu na veću ili manju rezoluciju, doista promišljajući sekvence ritmova kao fotografske ili filmske mogućnosti. Kako kamera vidi, tako i oko gleda. Ali Kuduz je prije svega vizualni umjetnik, majstor izazivanja umjetnički relevantne vizualnosti. Kod njega su elementarne likovne čestice na razini mikrostrukturiranih oblika ipak na prvome mjestu. Čista vizualnost. Objektivizacija perceptivne aktivnosti. Subjektivni unutarnji ustroj autorov uvijek teži za uspostavom optičke strasti. Faseta do fasete, ploha do plohe, ploha preko plohe, svaka načinjena od mnogobrojnih saćastih nakupina, tvori mrežu bombastičnih vizualnih senzacija.

Digitalni tisak mogao je samo pridonijeti širenju varijabli utemeljenja novih vizualnih senzacija. Jer, kada nam se učini da smo doživjeli izrazito plošni konglomerat akromatskih elemenata, pa percipirali kontraste i ritmove u boji, pa u rasponu različitih ritmova zgusnutih ili prorijeđenih mikrosastavnica svake pojedine plohe našli utočište oku, učas nam se otvara neki čudan prostor iza kompozicije, iza ritmova ploha, jer su očito postavljene da nam zavaraju pogled, zapravo da nam zavaraju stvarnost našega vlastitog gledanja, stvarajući fiksiranu iluziju koja zaleđena ostaje treperiti u mrežnici našega oka. Taj je efekt rezultat Kuduzove virtuoznosti u predočavanju iluzije, optičkog trika, nastao, vjerujem, pomno dorađenom oblikovnom metodologijom. A ta se metodologija temelji na strategiji pars pro toto (lat.= dio za cjelinu). Svaka minijaturna oblikovna čestica dio je koji tvori cjelinu svojim mnogostrukim umnožavanjem, i to tako da kada bismo iz kompozicijske strukturirane cjeline izvadili samo jednu česticu, narušili bismo sklad i organičko jedinstvo cjeline. Kuduz gradi mikrosvijet i makrosvijet u jednome, i to s brutalnim prijelazom, jer umjetnik grubo reže granicu između mikrosvjetova i makrosvjetova.

Ante Kuduz stvara grafičku umjetnost upravo klasičnim modernističkim postupkom optičko-formalnih varijacija na temu. Nije bitan sadržaj, nema literarnih i narativnih deskripcija, ne priča ikonološke priče. Sve je sustav satkan od formalnog poststrukturalizma, u osnovi postavljenoga na tekovinama op- arta i konstruktivizma.

Umjetnik Ante Kuduz odavno je trasirao svoj osebujni osobni umjetnički idiom. Vitlistički plasticitet njegova opusa ugrađen je kao zalog najviših dometa hrvatske umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.   

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 2. travnja 2026.

Pročitajte prethodni nastavak