Piše: Vesna Aralica, 13. ožujka 2026.

Damir Karakaš: Sunčanik, OceanMore, studeni 2025.

Zadnjih deset godina književnoga stvaralaštva Damira Karakaša zasigurno je najplodonosnije autorovo razdoblje koje se pamti po znakovitim romanima, visoko ocijenjenima kod književne kritike, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu – valja se prisjetiti primjerice sjajnoga uspjeha romana Sjećanje šume u Italiji, gdje je ovjenčan uglednom nagradom Premio ITAS (2021.) u kategoriji djela za mladež. Isti je roman vrlo brzo ušao i u osnovnoškolski udžbenik iz Hrvatskoga jezika. Uslijedile su romaneskne uspješnice: Okretište (Nagrada Meša Selimović za 2022.), ekranizirana Proslava (Ankovićev film osvojio je Veliku zlatnu arenu 2024. u Puli) i Potop (2023.), kojom je dotaknuo krucijalnu temu Domovinskoga rata iz jednoga sasvim drugačijega rakursa jer je i sam autor bio sudionikom na prvoj crti bojišnice 1991–1992.

Novi roman Sunčanik autor je ispisao nevjerojatno vitalnim, zgusnutim stilom, prepoznatljivim po lirskom pripovijedanju (u Ich i Er-formi), izraženoj autofikciji i alegorijskoj potki. Pitka čakavica brinjskoga kraja vrlo je dominantno stilogeno sredstvo u ocrtavanju dvojice glavnih karaktera: djeda i unuka. Njihovo je putovanje kao glavna tema višestruko konotirano: u prvome sloju čitatelj poseže za neposrednim iskustvom uobičajena kasnokolovoška tumaranja šumom koju Karakaš maestralno opisuje rabeći mnogobrojne sinestezije i poredbe („Najzad, u zujećoj tišini koja mu sve više opterećuje živce, ugleda zasječenu svjetlost, a kad su blisko stiješnjeni izbili na prozračnu livadu nalik rubu stvarnosti, učini se starcu da su upravo izašli iz košmarna sna onog vuka koji mu se maločas priviđao.“) U tom ljetnom osvajanju planinskih obronaka, bukova šuma ne asocira odmah i na neku izgubljenost ili neizvjesnost. Djedov opor karakter, ali i suptilna duša, unukova su životna zaklonica: na jednome mjestu naracija otkriva da mu je otac na robiji, a majka pokojna. Lik unuka zanimljivo je koncipiran. Riječ je o dječaku koji često bježi u drugi svijet, svijet mitoloških priča ili dragih sjećanja. Kontinuirano i ljubopitljivo djeda gnjavi prispodobom vraga pa njegov entitet postaje jednim od temeljnih motiva cijeloga romana. Pojava straha u dječaku (opsjednutost pojmovima smrti, ubijanja…) rađa napetošću i pomaže čitatelju da suživljeno zamišlja svaku etapu njihova planinarenja, ispunjena sinergijom s prirodom, poštovanoj zbog iskonske tajanstvenosti i nepredvidivosti (misteriozna kraška grotla i pećine vrlo su čest književni motiv čovjekova stradanja).

Zaplet je omeđen pojavom trećega lika, neznanca, kod izvor-vode. Dječakova svijest titra na njegovu neuhranjenost i izgubljenost, ali smiruje se pri pogledu na djedovu empatiju i spremnost da pomogne strancu. Nastavljaju dalje, do sela, gdje se susreću s mrtvim životinjama i zagonetnim ljudima u krčmi. Šuma je u daljnjem opisivanju i bliska i opasna, mjesto regeneracije i iznenadne zatečenosti atmosferom neugode. Probijanje kroz blato i šiblje aluzivno se počinje opažati kao metafora za život. Djedova prošlost (sudjelovanje na frontu u Rusiji), njegova trenutno nepodnošljiva križobolja i dječakova rastuća zabrinutost narativne su silnice koje poput sunčanika osvjetljavaju prohodnost priči, koja kao da traži svoj izlazak na sigurni proplanak. Razgovor o vragu, međutim, nikako da mine. Njegov smrad začahuren prebiva u jednoj gorskoj jami gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubačena sva obitelj trgovca Šalamuna. Osim socijalne i govorne motivacije likova, psihološka u podlozi ima i simboličku i duhovnu utemeljenost: gdje je vrag, tu je i očitovanje božjeg milosrđa.

Najuzbudljiviji trenutak (vrhunac zapleta) njihova bauljanja vrletima, susret je s utopljenikom „poznatoga lica“. On razotkriva starčev smiren i etičan karakter, ali i jednu nevjerojatnu činjenicu: dječaka, naime, suočavanje s mrtvom osobom  manje plaši od udara groma. Od morbidna trenutka (gađenja nad mrtvim tijelom i rojem muha) spašava se maštanjem i oživljavanjem klasičnih priča grčke starine u kojima i sam zamišljeno sudjeluje. U ličkoj nigdini počinje se odvijati nešto što klizi ivicom zakona, a uz pojavu nepoznatih ljudi koji prihvaćaju uloge grobara, djedovu šutnju i naturalistične opise utopljenikova tijela, putovanje sve više poprima karakter alegorijskoga putovanja duše. Usred „katranske tame“, koja se kišom obrušava na zemlju, neobični seljak Lojpur, koji ih prima na konak, isplivava svojom egzotičnom pojavom: osim što u drvetu djelja svetačke figure, on liječi travama i puhovom mašću. Božja prisutnost osjeća se u svakom kutku skromna Lojpurova kućerka, na umorne putnike namjernike kao da se izlijeva milosrđe koje ih vraća u životnu ravnotežu.

Pitoreskne epizode iz štale u kojoj se događa novi život, zajedničko objedovanje graha i šljiva bistrica uz neizostavno ispijanje rakije, san pod krovom nad kojim boboće kiša, neke su od najljepše ispisanih stranica Karakaševa romana. Lojpurovo čitanje Biblije djeda i unuka priprema za nastavak putovanja koje će obilježiti ponovni susret sa smrću – neznancima koji prolaze sa sandukom, ali i s torbarima koji idu prema Sv. Petki. Strah i nada sijeku se u osi ravnoteže, a tako ih prate u stopu i nepredvidive sile prirode: od solike, visoka sunčeva sjaja, požara u plastovima sijena pa sve do iznenadne kišurine. Lik dječaka kao promatrača života, ali i smrti koja stoji usred njega, stapa se još jednom sa subjektivnim pripovjedačem, duhovno okrijepljenim dionicama putovanja na kojemu mu je leđa stalno čuvala Mudrost sama, metaforički izrasla iz djedove pojave.

Karakašev Sunčanik,ponikao iz duboke kontemplativnosti i osjećajnosti, minijaturna je forma romana, na granici s kakvom pripovijesti o neobičnu i misterioznu putovanju, u estetskome je smislu pravo remek-djelo, izuzetna leksička bogatstva i idejne složenosti, čime se svrstava u sam vrh suvremene lirske proze.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 13. ožujka 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija