Piše: Josipa Marenić, 1. ožujka 2026.

Jelena Zlatar Gamberožić, Lepet, Jesenski i Turk, 2025.

Kroz trinaest priča autorica otvara svijet svojih preokupacija, ostajući na liniji dosadašnjega stvaralačkog rada. Lepet je zbirka priča koja se čita brzo, izrazito je slikovita, suvremena, uronjena u urbane prostore, koketira s čitateljem u easy going tonu, međutim upravo tu leži varka, jer se autorica suočava s onime što obilježava naše vrijeme.

Jelena Zlatar Gamberožić je znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te poslovna tajnica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu. Glavna je urednica biblioteke Znanost i društvo, te pokretačica stranice Čitaj mi koja predstavlja njezinu posvetu književnosti, jer okuplja relevantne autore i nudi zanimljive književne sadržaje. Osim znanstvene knjige pod naslovom Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka perspektiva, autorica je eseja Knjige u priči, romana Slijepa točka, te još četiri zbirke kratkih priča.

Lepet nas vodi kroz labirint unutrašnjih glasova, te osvještava kako iako s okolinom komuniciramo kroz jedan čujni i razgovorni glas, iza tog glasa krije se zapravo mnogo drugih glasova, koji iz različitih razloga bivaju ušutkavani, potiskivani i negirani. Likovi u pričama često zanemaruju unutarnji glas, sve dok ih situacije ili odnosi ne natjeraju do točke pucanja, izbace iz stanja preživljavanja i ne pokrenu procese u kojima više neće moći ignorirati svoje stvarne potrebe, misli i želje. Autorica sugerira i poručuje čitatelju koliko je važno čuti vlastiti glas usred buke svakodnevnice, jer ako smo gluhi za samog sebe nećemo shvatiti što nam se zapravo događa, postat ćemo podložni manipulacijama brojnih vrsta, te ćemo lako zaglaviti. Njezini protagonisti uglavnom uspješno demonstriraju tu tezu, te svaki na ovaj ili onaj način proživljava katarzu zahvaljujući unutarnjem glasu.

Protagonisti autorice su u većini slučajeva visokoobrazovani ljudi, uspješni ljudi, ljudi s karijerama, ljudi koji su financijski situirani, što je u potpunom kontrastu s time što se zbiva u njihovoj glavi ili iza zatvorenih vrata. Okidači se najčešće manifestiraju kroz relacije bliskih odnosa, bilo da je riječ o partnerskim, prijateljskim ili članovima obitelji.

Autorica nas sve pomalo pretvara u voajere. Iako se njezini dramaturški zapleti realiziraju kroz unutarnji svijet likova, njoj mjesta radnje nisu sporedna. Likovi su ukorijenjeni u urbane prostore, iz njih proizlaze. Lokacije ispred, u, na, između i okolo zgrada nisu slučajne. One donose okvir, pomažu oko atmosfere, doprinose autentičnom opisu života u urbanom području koje je obilježeno svakodnevnim linijama kretanja (zgrada – kafići – parkovi – trgovina).  Prostori kod Jelene Zlatar Gamberožić povezani su i sa zapletom radnje, te postaju sjecište ili raskrižje unutarnjeg i vanjskog. Mjesto radnje se ponekad raskrinkava kao i lokalitet spoznaje koja transformira egzistenciju njezinih likova – bilo da je riječ o šetnji do knjižnice, boravku u gradu na obali, stajanju na vrhu zgrade ili hodanju kroz ulice grada strane države.

Posebno mi se među njezinim pričama ističu sljedeće: Polako se to događa, Plaža, Dječja soba. Zbirku rastvara uvodnom pričom Trebao bi, ujedno uspostavljajući liniju po kojoj će se kretati ostale priče. Često u različitim nijansama tematizira toksičnost ljubavnih odnosa i raspone njihove pogubnosti kao u pričama Ne želiš biti tu, Učinit ću sve, Sušeno cvijeće. Ponekad stvari kod Jelene Zlatar Gamberožić postanu pomalo nadrealne i dobiju zanimljiv otklon kao u priči Riblje oči ili se bavi pomaknutostima kao u priči Drugi kat. Pomalo se nadam kako bi pristup u tim dvjema pričama možda mogao u budućnosti autorici poslužiti kao ishodište za neku novu zbirku priča, ali to je pitanje njezinog izbora. Ipak, u tim pričama vidim potencijal za smjer koji se tek može istražiti.

POLAKO SE TO DOGAĐA

Priča započinje s dvije prijateljice koje su nekoć bile najbolje prijateljice, ali sada to zapravo nisu. Iako su njih dvije kao nekoć na kavi, njihov odnos se promijenio, a iz kafića se i dalje prostire pogled na istu zgradu. Zgradu koja je glavnoj junakinji ujedno simbol neostvarene želje i nerealizirane ljubavi.

Izrazito slikovita priča, gotovo filmska. Polazišna točka priče koju smo svi iskusili samo je prvi ugriz u literarno tkivo precizno konstruiranog teksta koji se uz pomoć lifta izvanrednom suptilnošću, atmosferom obavijenom u vjetar, polako oslobađa uz lepet i pomalo čitatelja ostavlja osupnutog i bez glasa, baš kada protagonistkinja izrazi svoj.

PLAŽA

Definitivno mi je najdraža priča u cijeloj zbirci ne samo zbog teme, nego i detalja i poetične ljepote koja je prisutna u izričaju – od mrlja posteljine do plave kocke slobode.

Glavni lik je sin i brat, sin je oca koji boluje u bolnici i brat sestri koja je pasivno agresivna, okrutna i nadasve toksična. On je inače samac i poslovan čovjek kojemu je očeva bolest doslovno pojela vlastiti život i identitet, do mjere u kojoj se ne sjeća kada je zadnji put uživao u okusu hrane ili doživio prostor i ljude oko sebe. Slučajna poslovna obveza i boravak u gradiću uz more otvorit će prozorčić za preokret nakon izvrsno opisanog napada panike.

Autorica kroz cijelu zbirku provlači odnos tijela i psihe, međutim u ovoj priči to zaista eskalira. Lako se poistovjetiti s glavnim likom, jer mnogi se nađu u situaciji zbog ovih ili onih razloga i zaborave živjeti. Zastrašujuća je ljudska okrutnost, ali grozna je kada dolazi od onih koji su ti najbliži. U ovom slučaju, on trpi nametanje krivnje i dvostruka mjerila sestre koja ga nijednom ne pita kako se on osjeća. On je stup njihove obitelji i između redaka otkrivamo kako nikada nije dovoljno dobar. Stoga je više nego divno kada uz lepet galebova, slučajne djevojke na plaži, protagonistu boravak na moru omogućuje dovoljno prostora da iskoči iz rutine, zastane i shvati kako svatko zaslužuje biti sretan. Nevjerojatno je emotivan njegov krik, spisateljski je genijalno realiziran, jer je pripreman postupno kroz jezgrovite i koncentrirane fragmente, kao val za valom, uz ritam i gradaciju, otkrivajući konačno koliko je važno postaviti granicu i izabrati sebe.

DJEČJA SOBA

Pripovijedana s promišljene distance, nestvarno jeziva priča o krhkosti života i vremena, jer trenutak može činiti razliku između života i smrti. Dječja soba je više od inicijalno anegdotalne priče u kojem majka spasi život djetetu; ostaje potresna čak i nakon što je dijete na sigurnom, jer za sobom ostavlja neizgovorenu prijetnju koja čak nema toliko veze s minuciozno omeđenim prostorom i okolnostima, nego prirodom života u kojoj se prožimaju različite dinamike koje su rijetko pod našom kontrolom, čak i kada poduzmemo sve da ih stavimo pod našu kontrolu i zaštitu.

Kroz zbirku se provlači naš život s tehnologijom: pozivi, selfieji, društvene mreže, poruke, što je manje bitno. Više je bitno kako autorica suočava čitatelja s pukotinama koje nastaju kada izostaje podrška, ljubav i intimnost. Stoga nije čudno kako često provlači element vode kroz zbirku, jer voda ima niz arhetipskih funkcija: može uništavati, obnavljati i pročistiti. Prividan easy going ton Jelene Zlatar Gamberožić otkriva zrelost autorice da konstruira vrlo suvremene priče. S druge strane, svi znamo za onaj par koji izvana savršeno funkcionira, ali iznutra truli iz različitih razloga, svi znamo za prijateljstva koja to više nisu zbog izdaje na ovaj ili onaj način, svi znamo sve o problematičnim obiteljskim odnosima i postoji određeni imperativ pisanja i promišljanja o takvim temama pogotovo s obzirom na to u kakvom svijetu živimo. Nikad nije stvar u tome da život može biti idealan, ali Jelena Zlatar Gamberožić upozorava na nježan način koliko je važno ostati u kontaktu sa svojim unutarnjim glasom i istraživati ga usprkos vlastitim strahovima i socijalnim uvjetovanostima.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 1. ožujka 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija