Piše: Vesna Aralica, 30. listopada 2025.

Vlado Rajić: Kako sam ubio vlastitoga ubojicu, Beletra, 2024.

Turbulentna novinarska karijera Vlade Rajića (rođ. 1951. u Slavonskoj Požegi), po zanimanju pravnika, započela je i završila u Vjesniku njegovim gašenjem 2012. godine. Otada se okreće književnome stvaralaštvu pišući pripovijetke, priče i romane za djecu i odrasle. Sklonost kriminalističkome žanru, u svim lepezama složenosti, došla je do izražaja u pravosudnome trileru Sudac (2014.) i romanu Tužitelj (2017.), u kojima čitatelj uranja u svijet odnosa unutar hrvatskoga pravosuđa čiji je glavni antijunak služba Državnoga odvjetništva. Rajić se međutim iskazao i kao vrstan autor romansirane biografije o uglednome hrvatskom odvjetniku Ivi Politeu (Ivo Politeo: Porazi i slava) i njegovoj bogatoj advokatskoj karijeri obilježenoj pečatima aktualne vlasti, no kontinuiranom borbom za građansku pravdu i istinu.  Iako je autor do sada osvojio dvije književne nagrade za dječje stvaralaštvo (Anto Gardaš 2013. i Grigor Vitez 2018.), u budućnosti mu se zasigurno smiješi i još pokoja za odrasle.

Rajićev zadnji roman Kako sam ubio vlastitoga ubojicu razotkriva autora opčinjena estetikom ružnoga na društvenoj razini, stoga ni ne čudi što mu se sasvim spontano nametnula jedna rubna i morbidna tema: pripremajući se, naime, za pisanje jakog krimića o krijumčarenju organa, poput glasovitih romanopisaca iz razdoblja naturalizma Rajić se okrenuo u potpunosti eksperimentalnom, tj. rekonstrukcijskom pisanju koje je neminovno uključivalo i istraživački rad na terenu. Smiona odluka da se intenzivno posveti izučavanju mrtvozorničkih i obdukcijskih procedura raritet je u hrvatskoj književnosti, ali je sasvim sigurno i jedina metoda kojom je autor ostvario autentičnost sadržaja i dokumentaristički prizvuk ispričanoga. Istraga višestrukih ubojstava u Rajićevu romanu doima se ponajprije kao majstorski razrađena kriminalistička fabula ispripovijedana iz triju perspektiva živopisnim kolokvijalno-britkim jezikom, koji ne ostavlja prostora za filozofsko poetiziranje, ali se u pozadini itekako osjeća i novinarski nerv čovjeka koji je dugo godina bio predan i istraživačkome novinarstvu.

Ono čime autor fascinira nevjerojatna je lakoća sižejnog pretapanja istih epizoda ispričanih trima pogledima: mlade patologinje, nazvane Mala, iskusnoga inspektora Viktora Kosa i kontroverznoga patologa Nikite Skopchinskoga, hladnokrvna ubojice s višestrukim identitetima (Prokofjev, Smith), uključena u međunarodno krijumčarenje ljudskim organima. Gradska opća bolnica postaje misterioznim mjestom koje krije mnogobrojne tajne i spregu liječničke struke s vješto organiziranim kriminalom. Kako je Rajić sve podredio dinamici razvoja krimi radnje, oblikovanje karaktera slijedi crno-bijelu tehniku prikazivanja, najčešće su likovi polarizirani ili se uklapaju u tipsku karakterizaciju, ponegdje, a ponajviše u trećem dijelu romana, nailazimo i na rijetke proplamsaje psihološkoga nijansiranja. Osim zanimljiva pripovijedanja koje u čitatelju pobuđuje osjećaje nestrpljiva iščekivanja i jeze, najveći su aduti Rajićeve opijenosti kriminalističkim žanrom unutarnji monolozi glavnih protagonista: Male, Kosa, Jokera, inspektora Poljaka, Skopchinskoga itd. U prvome je planu maliciozna osobnost patologa Nikite, prikazana u svjetlu dijabolične ovisnosti o kriminalu. Obrazovani ubojica uspješno vuče za nos i Državno odvjetništvo i izvršne organe vlasti – ovaj motiv međutim dio je i autorova satirična pogleda na tromost spomenutih struktura i na aktualni društveni trenutak. Kad bi se Vennov dijagram primijenio u etičkoj analizi postupaka glavnih protagonista, neovisno o tome koje boje brane – svijetle ili tamne, u presjeku zajedničkih osobina našle bi se i one koje su odvele u smrt i glavnoga zlikovca i ostale koji su mu bili na tragu ili za petama u istrazi.

Što ih to kao (anti)junake suvremenoga svijeta povezuje? Ponajprije sve češće viđena fokusiranost na posao koja pomalo graniči i s opsesijom. S tako posloženim prioritetima obiteljski život ide u drugi plan. Emocionalno izgaranje na poslu zajednička je osobina i ubijenoga dr. Miška Borčića, koji je razotkrio Nikitine mutne poslove, i umorene mlade patologinje, ali i mentalno poremećenoga Nikite i policijskih inspektora: Kosa, Jokera i Poljaka. Posebno je istaknuta Kosova spremnost na žrtvu: i ranjen je kadar prekinuti bolovanje i prihvatiti va banque kako bi Nikitinoj ilegalnoj hobotnici odsjekao glavu, nažalost bezuspješno. U bolničkome hodniku, neprepoznatljiv od udaraca i zavoja, zasjat će u svojemu posljednjem podvigu. Od vrhunca zapleta (Kosove smrti) događaji se odvijaju nevjerojatnom brzinom, mjesta na kojima vrije adrenalin, mjesta su na kojima se traži sumanutoga patologa: čas je u crkvi glumeći ispovjednika, drugi je trenutak već u automobilu na cesti za Delnice.

Treći dio romana reprodukcija je ubojičine svijesti i njegovih emocionalnih previranja tijekom operacije konačnoga bijega iz Hrvatske u Italiju. Unutarnji monolog otkriva dijelom i pozadinu njegova mentalnoga oboljenja: „O ženama nisam znao mnogo. Zapravo ništa. Onoliko koliko se moglo kupiti za novac, meni je bilo dovoljno. Roditelji su odavno dignuli ruke od mene. Mislim da su sad negdje na Floridi ili tako nekom snobovskom mjestu. Nisam dobivao ni pisma ni razglednice, nisam čak imao ni njihov broj u svom mobitelu… Stalno sam se o nekoga spoticao i morao ubijati. To mi zapravo nije bilo teško. Ali svako je ubojstvo komplikacija…“. Rajić je i svojevrsni majstor paradoksa: Kad je Skopchinsky već tako maestralno preveslao sve i spretno se dokopao jahte, čitatelju ne preostaje ništa drugo doli da navija i za konačni bijeg: policijska patrola na moru svojom je traljavošću samo dala vjetar u leđa njegovu konačnu spasu. „Da nisam patolog, bio bih glumac“, trijumfalna su Nikitina razmišljanja, hod nebom koji ne poznaje savjest kao korektiv. Ipak, autorova se svijest obračunala s Nikitom kao pripovjedačem. Kako? Vrijedi iščitati 348 stranica radi posljednjih dviju na kojima je autor posijao sjeme mogućega nastavka ovoga uzbudljiva trilera, samo izmještena izvan hrvatskih granica u mrežu mnogih svjetskih metropola.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 30. listopada 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija