Piše: Josipa Marenić, 25. rujna 2025.

Rumena Bužarovska: Toni, Fraktura, 2025.

Kada je u medijima Rumena Bužarovska najavila kako piše svoj prvi roman, nije skrivala kako joj je to veliki izazov, spomenula je kako za razliku od kratke forme u kojoj može biti eksplozivna, u romanu stalno mora razmišljati o vremenu, o tih dvjesto stranica… Složila bih se s njome. Pisanje je općenito izazov, a pisanje romana posebna vrsta izazova. Rumena Bužarovska je dosad prevedena na petnaest jezika i ljuti se kada je pitaju kako to da je toliko uspješna, jer nijednog muškog pisca ne pitaju kako to da je toliko uspješan, a često dodaje i objašnjenje: kada je neka knjiga dobra, onda je jednostavno dobra. Kao autorica prilično je otvorena za komunikaciju, pa je učestala gošća književnih festivala i prilično je zastupljena u medijima, pomalo provokativna i uvijek elokventna s odrješitim stavom odaje osobu svjesnu vremena i prostora u kojem se nalazi. Bužarovska predaje američku književnost i prevođenje na Filološkom fakultetu u rodnom Skopju, dakle, nije samo spisateljica, duboko je u svijetu književnosti, bavi se prevođenjem s engleskog na makedonski jezik (Coetzee, Carroll, Capote, Reid, O’ Connor). Dosad je napisala četiri zbirke kratkih priča: Žvrljotine, Osmica, Moj muž i Nikamo ne idem. Često kroz intervjue priznaje kako joj je to književni format kroz koji se najviše voli izražavati. Prema kratkim pričama iz zbirki Moj muž i Nikamo ne idem, nastalo je čak šest kazališnih predstava u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Grčkoj itd. Napisala je zbirku eseja Bog pa Amerika, te studije o humoru u suvremenoj američkoj i makedonskoj kratkoj prozi O smiješnom: teorija humora kroz prizmu kratke proze i knjigu za djecu Što je vidjela bubamara?

Njezin rukopis je prepoznatljiv prema specifičnom humoru i odabiru tema. Sama je spomenula prilikom razgovora na YouTubeu kako je imala osjećaj da uvijek piše o jednom te istom tipu muškog lika i iz toga joj se prirodno rodila ideja kako bi mogla napisati roman. Toni zbilja ostaje na liniji autoričinih preokupacija, međutim budući da je pisan u formi romana, donosi i prostore za neke novine, od mogućnosti produbljivanja teme do stilskog izazova s kojim se Bužarovska prilično dobro nosi, jer ako pisanje shvatimo kao zanat, ona svojim prvijencem romanom može potvrditi da je taj zanat kroz pisanje kratkih priča usavršila.

Radnja romana smještena je u vrijeme korone, što nije nevažna činjenica. Roman je promišljeno strukturiran. Protagonista Tonija upoznajemo na ljetovanju u inozemstvu s obitelji, nakon čega se događa prometna nesreća u kojoj mu pogine žena. Bužarovska taj događaj kao i epidemiološke mjere koristi za razvoj zapleta radnje i razradu likova. Stavljajući likove u realne okvire i vjerne mentalitete ovih prostora,  uopće nije teško povjerovati kako je siže njezine priče realan scenarij koji se može dogoditi u stvarnom životu, ako se i nije dogodio (doduše, ne s identičnim činjenicama). Budući da roman ima ispovjedni ton, Bužarovska s čitateljem uspijeva i na taj način ostvariti povezanost, iako – oprez.

Ako je itko psihološki zdrav, organski će se odbijati poistovjetiti s glavnim likom. Tu smo suočeni s paradoksom koji Bužarovska znalački kreira. Zašto čitati knjigu o protagonistu koji na svakoj stranici kroz manjak empatije, obilje sebičnosti, besramnosti, toksičnosti, želje da dominira i kontrolira, iskorištava sve ljude u svojoj blizini, posjeduje iskrivljeno shvaćanje života i prioriteta, zašto čitati knjigu o liku koji nas užasava i pobuđuje ogromne količine mučnine? Zašto čitati knjigu o bilo čemu? Znatiželja nije loš motiv. Širenje svijesti također. Uživanje u napisanom.

Često se u umjetnosti o toksičnim i narcističkim karakterima govori iz pozicije žrtve, a rjeđe nasilnika. Bužarovska nije prva koja stvara antijunaka, to je potpuno legitimno za književnost, međutim način na koji provodi kroz svoj roman protagonista je inovativan i odlazi u krajnost, jer mu doslovno ulazi u glavu i beskompromisno je prostire pred čitatelja.

Možda je feministički stav autorice posredovao u tome što je Rumena željela radikalno, bez ikakva uljepšavanja ili mogućnosti pomirenja, suočiti čitatelje s činjenicom kako među nama, iako izgledaju kao ljudi i često su popularni u društvu i privlačni, postoje prilični monstrumi. Toni kao da je napisan prema nekom udžbeniku iz psihologije s podnaslovom: „Narcistički karakter i ponašanje“. Bužarovska kroz svoj roman demitologizira suvremeni arhetip poželjnog muškarca iz urbane alternativne kulture, u kojoj on ima dugu kosu, seksualno  je privlačan, dolazi iz buržoaske i privilegirane obitelji, bavi se umjetnošću (u Tonijevu slučaju ex-glazbenik) i razotkriva ga kao vrhunskog manipulatora i gubitnika na razini humanosti, ispisujući sve ono što se inače čita sitnim slovima, a zatim autorica odlazi dalje u svojoj imaginaciji, pitajući se što se događa takvim likovima kada ostare. I još važnije, koliko pojedinaca su takvi likovi pritom sposobni povući za sobom na dno, svjesno ili nesvjesno, i kako im to polazi za rukom.

Toni je roman koji se odvija u etapama. Prva je, kao što sam spomenula, do prometne nesreće, nakon toga slijedi selidba kod majke i suživot s njome, potom zaoštravanje i vrhunac romana, jer Toni se zarazi koronom i prenese je na majku, koja premine i ostavi mu stan, u koji namamljuje svoju posljednju žensku žrtvu.

Možemo Tonija okriviti za prometnu nesreću. Možemo, jer njegovo inzistiranje i manipuliranje odvelo je njegovu ženu u smrt kao splet slučajnih okolnosti. Kao splet slučajnih okolnosti, Toni se zarazio koronom, ali umjesto da preuzme odgovornost i pokuša zaštiti majku koja je u godinama, budući da dijele životni prostor pridržavajući se minimalno barem epidemioloških mjera, namjerno joj je tjerao inat i uopće nije mislio o njoj. Njezina smrt na kraju nije toliko slučajna. Slučajno se upušta u pustolovinu – koliko iz dosade, toliko iz navike o tome da se o njemu konstantno netko brine i sreća njezina, Milena ni ne zna od čega je spašena spletom slučajnih okolnosti. Autorica suočava majku i sina na samrtničkoj postelji i čini se kao da je cijelom romanu ta epizoda zapravo jezgra. Pokušaj objašnjavanja kako to da je Toni postao Toni, ali nije riječ samo o tome. Majka se razotkriva u svoj svojoj humanosti, kao žena koja je daleko od savršene i koja je kroz život morala boriti svoje bitke i suočavati se sa svojim agonijama. Lik glorificiranog, prisutnog, ali neprisutnog oca biva raskrinkan u svoj pseudo nedodirljivosti lika intelektualca od kojega su i počeli njihovi obiteljski problemi koji su se prilično vješto maskirali. U tome je ključ za razumijevanje ovog romana i njegovu interpretaciju.

Humor u Toniju odlazi u grotesku, kako bi pojačao apsurd i podcrtao mučninu prisutnu na stranicama između korica. Toni nam ukazuje kako unatoč uvjetima u kojima odrastamo, svaki je pojedinac odgovoran za vlastite izbore i načine ophođenja prema drugima. Ignoriranje, guranje stvari pod tepih, što se u razvijenim društvima voli raditi, u konačnici nikada nije dobro rješenje i na ovaj ili onaj način, potiskivanje vodi u propast. Glorificiranje bilo čega od nas stvara slabe karaktere i sužava nam kritičko mišljenje. Umanjivanje tuđe osobnosti nije samo znak nepoštovanja. Sam osjećaj usamljenosti i praznine koji suvremeni čovjek želi izbaciti iz svog života pod svaku cijenu, nije nužno negativan, doista može biti katalizator i poslužiti za osobni rast, međutim ako se bježi od toga osjećaja i stanja, može dovesti do slijepe ulice promašenog života, loših izbora, ovisnosti, krivog izbora partnera i braka u kojem naoko sve funkcionira, ali ništa ne valja.

Rumena Bužarovska kritizira i napada u stilu anglosaksonske ekonomične književnosti. Dok ukazuje i karikira, ona glasno govori o društvu i tekovinama suvremene civilizacije. Tu činjenicu provodi maestralno i na svoj autentični način, zbog čega roman valja pročitati. Ali iskreno, od nje kao autorice sam nekako očekivala i željela više. Romanu ne manjka napetosti, ali cijelo vrijeme boluje od suptilne predvidljivosti i to mu je priličan nedostatak. Međutim, ovo je Rumeni prozni prvijenac, a sudeći po njemu, očekivanja za drugi roman su velika.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 25. rujna 2025.