Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 11. rujna 2025.

PETAR BARIŠIĆ (Vrlika, 7. listopada 1954.) – istaknuti kipar suvremene hrvatske likovne scene, 2/2

Upravo ovaj posljednji Barišićev projekt Slomljeni pejzaž, izveden u suradnji s arhitektima Katom Marunicom i Igorom Ravlićem iz arhitektonskog biroa NFO – spomenik poginulom snimatelju HRT-a Gordanu Ledereru koji je poginuo u svojoj trideset trećoj godini obavljajući svoj novinarski zadatak, snajperskim hitcem 10. kolovoza 1991. godine na brdu Čukur kod Hrvatske Kostajnice – istinsko je remek-djelo. Obično svi odmah pomisle da spomenik tematski vezan za događaj iz Domovinskog rata sadrži golubice, pleter, kockice, svehrvatsku ikonografiju i neizbježni mramor, da nije pretjeran, kičast, simbolički banalan, a onda i zabrinjavajuće formalno nekvalitetan. U slučaju ovoga spomenika puk bi se prevario, a stručnjaci ne, jer znaju da je Petar Barišić neoavangardan kipar i izražava se apstraktnim formama.

Barišić i NFO, a bilo je to već jasno i kroz natječajni rad, uspjeli su realizirati spomenik koji je apsolutno suvremen, sasvim dozirano senzibilan i nimalo patetičan. U spomen na Lederera Barišić i NFO točno na tu lokaciju gdje je pogođen snajperskim hicem postavljaju leću, izgubljeni objektiv, jedino oružje koje je Lederer imao. Gotovo kolosalni objekt predimenzionirane leće razbijen je, staklo u njemu slomljeno je jednim jedinim metkom. Pejzaž sagledan kroz njega, posljednji pogled koji je snimatelj imao, slomljen je, zaustavljen je i nije više isti. Savršen krug koji formira leća istovremeno kadrira taj pogled, ali i sugerira kontinuitet života. 

Arhitekti su projektirali i uredili okoliš, izgradili stepenice kojima se uz brdo dolazi do spomenika. Zamislili su i realizirali da put k spomeniku počinje stazom koja vodi prema spomeniku, a koja se sastoji od 33 betonske ploče koje predstavljaju broj godina poginulog Lederera odnosno 33 okvira role filma, s brojevima utisnutima u beton ploča. Kraj staze završava većom pločom na kojoj stoji klupa i pored nje napisana rečenica: „…sada kad mirom dišu kolovoška jutra sja kroz banijska praskozorja svijetla sjeta u očima Gordana Lederera“. 

Sȃm spomenik je golemi metalni prsten, koji plijeni jednostavnošću i skromnošću. Prsten je krug, a krug je simbol vječnosti, a k tome velika skulptura predstavlja leću kamere koja je propucana na isti način kao što je ubijen i Gordan Lederer – snajperskim metkom. „Gordan je pogođen snajperskim metkom, kamera je tada pala, a staklo razbijeno. I mi smo se tako odlučili na spomenik s lećom koju smo propucali pravim snajperskim metkom na isti način. Time smo htjeli dobiti svjedočanstvo o tome što se dogodilo, a metak je napravio i paukovu mrežu koja se često vidi na njegovim snimkama”, rekao je kipar Petar Barišić na otkrivanju spomenika u kolovozu 2015. godine.

Petar Barišić je, rekosmo, a treba ponovo naglasiti, apstraktni kipar, kipar apstrakcije. Inovativan je i neoavangardan, poseban, svoj, prepoznatljiv. Skulpture su mu uvijek bile geometrijski određene. Godinama je u početku karijere izrađivao drvene skulpture koje je bojao. Bile su poput kakve geometrijske crte ili slova L ili T, besprijekorno izvedene. Barišić se tako tada pokazao kao „sofisticirani stolar“. Pilio je, brusio i bojao drvo, sastavljajući po dva ili više drvenih komada u skulpturalnu cjelinu. Sve je izvodio u svojemu atelijeru u Deželićevoj ulici u Zagrebu. Treba reći da je Barišić i izvrstan kuhar. Jedino on i slikar Bane Milenković ljudima koje poziva u svoje atelijere, kuhaju i priređuju gozbu. Osobno sam više puta bio kod Barišića u atelijeru, gostio se finom papicom, a poklonio mi je i jednu drvenu skulpturu kao zahvalu za tekstove koje sam o njemu pisao.

Žuta geometrijska skulptura u slovo L s crnom kuglom montiranom na vrhu. Barišić je kuhao i goleme kazane bakalara i/ili graha za Akademijin Božićni domjenak ili za Dane Akademije, kada su dolazili na stotine ljudi, od studenata, zaposlenika ALU, do mnogobrojnih umjetnika i ljudi iz likovnog života i kulture Zagreba. Na moj savjet poslao je skulpture na najprestižniju svjetsku smotru skulpture, Triennale skulpture u Seul u Južnoj Koreji.

Golem i ambiciozan projekt kao vrhunac karijere bila mu je izložba u Umjetničkom paviljonu. Cijeli prostor Paviljona obložio je bijelim pločama, po podu je bio rasprostrt golemi bijeli tepih također od kvadratnih ploča. U sredini se nalazio bijeli apstraktni objekt. Posjetitelji su se morali izuti da ne prljaju posvemašnju čistu bjelinu, i obuti bijele papuče, da sve bude u skladu s potpuno bijelim okruženjem. Ova je golema bijela instalacija, odnosno cite-specific (mi to na hrvatski prevodimo posebno mjesto ili poseban prostor – umjetnost definiranja zadatoga prostora instalacijama, objektima, slikama, skulpturama, ready-made predmetima, ili bilo čime umjetnik želi (re)definirati prostor svojom intervencijom).

Barišić je godinu dana pripremao ovu doista dojmljivu i impozantnu izložbu, psihološki prostor posvemašnje bjeline, dobio za nju znatna financijska sredstva, oko 500 000 kuna, kojima je platio honorare cijeloj maloj vojsci asistenata, studenata kiparstva i akademskih kipara, koji su mu izrađivali pojedine komade složene prostorne instalacije. Polučio je medijski uspjeh, ta mu je izložba proglašena izložbom godine, dobio je godišnju Nagradu Vladimir Nazor za nju te je očekivao biti izabran i poslan u Veneciju da bude predstavnik i umjetnički reprezentativac Hrvatske u hrvatskom paviljonu na najdugotrajnijoj i svjetski najprestižnijoj međunarodnoj izložbi – venecijanskom Biennalu, tako da njegov golemi bijeli ambijent vidi cijeli umjetnički svijet. I shodno tome, da počne izlagati po svijetu, prestižnim međunarodnim galerijama i muzejima te postane svjetski poznat i priznat umjetnik, jer Hrvatska nema baš nešto umjetnika poznatih iza Bregane. Sanja Iveković jedina je hrvatska svjetski poznata (feministička) umjetnica, izlagala je u najslavnijem muzeju na svijetu, MoMi (Museum of Modern Art) u New Yorku, gdje ima i radove u stalnom postavu. Na veliko Barišićevo razočarenje, to se nije dogodilo.

Ministar kulture Božo Biškupić podržavao je i odobrio obilno financiranje projekta i izložbu u Umjetničkom paviljonu, međutim izabrao je drugoga povjerenika za venecijansko Biennale, ne sjećam se je li to tada bio Slaven Tolj iz Dubrovnika ili Leonida Kovač, svakako netko tko ne abada Barišića i ne pada mu napamet da ga šalje u Veneciju. Slaven Tolj iz Dubrovnika je konceptualni umjetnik i performer, vodio je godinama međunarodne izložbe u Lazaretima, dakako poput njega konceptualnih i performativnih umjetnika. On je poslao nekoliko umjetnika amatera, pomoraca i lera dubrovačkih – svoje prijatelje. Nije hrvatski paviljon pod njegovim vodstvom nikako prošao u međunarodnim krugovima. Ignoriran je i de facto se osramotio. No, ni prvi ni posljednji.

Leonida Kovač je pak feministica, ugledna teoretičarka suvremene umjetnosti, izrazita protivnica mainstream umjetnosti, baš poput Tolja. Bavi se isključivo tzv. novim umjetničkim praksama, konceptualnom i performativnom umjetnošću i umjetnicima, s naglaskom na ženama umjetnicama i homoseksualkama. Doktorirala je na velikoj hrvatskoj modernoj slikarici Nasti Rojc, koja je doduše bila u braku s Brankom Šenoom do njegove smrti, unukom Augusta Šenoe i prvim predavačem povijesti umjetnosti na tek osnovanoj Privremenoj višoj kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt 1907. godine, današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. No, Nasta Rojc bila je u strastvenoj vezi s jednom engleskom vojnom časnicom zbog koje je često putovala u London, a kasnije su živjele na Rokovom perivoju u Zagrebu do Nastine smrti. Leonida Kovač je kao povjerenica hrvatskog paviljona na venecijansko Biennale poslala troje fotografa, među njima dubrovačku fotografkinju Jasnu Opalić, njezinu tadašnju partnericu. Naravno, treba li to više uopće spominjati, i taj hrvatski nastup bio je potpuno nezapažen i nigdje u međunarodnim recenzijama spomenut.

To su bili jadni i bijedni hrvatski međunarodni nastupi. Kada sam ministra Biškupića pitao zašto je njih imenovao za povjerenike hrvatske izložbe u Veneciji, odgovorio mi je: „Da im začepim gubicu”. Naime, oni su bili glavni medijski kritičari i napadači kulturne politike ministra Biškupića. Kako god, Barišićev sjajan i impozantan izložbeni nastup u Umjetničkom paviljonu ostaje antologijski za povijest naše suvremene umjetnosti, kao uostalom svi, izuzev onoga Tomislava Buntaka. Izlagati u Umjetničkom paviljonu značilo je odskočnu dasku svim onim hrvatskim umjetnicima koji su tamo izlagali, na neki način kruna domaće karijere: sjetimo se samo izvanrednih izložbi Sandra Đukića i Duje Jurića. Barišić iznimno maštovito i vješto, perceptivno ugodno, katkada složeno, sastavlja drvene i metalne apstraktne konstrukcije. Možemo slobodno njegove goleme javne skulpture imenovati neokonstruktivizmom.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 11. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija