Piše: Katarina Marić, 31. kolovoza 2025.

Vladimir Nazor: Crvenkapica i druge priče (Ognjište, 2025.) Zagrebačke novele (Ognjište, 2025.), Bijeli jelen i druge bajke (Zagrebačka stvarnost, 2023.), 2. dio

Povodom najnovijeg izdavanja njegovih vrijednih, a i manje javno poznatih/eksponiranih djela (Crvenkapica, Genovevina košuta, Dupin) kroz tri knjige Nazor u posvemašnjem svom sjaju podastire svoje rijetko, vrijedno biserje: u dvjema (Crvenkapica i druge priče, Bijeli jelen i druge bajke) progovarajući o onom čudesnom i mitologiziranom, u jednoj (Zagrebačke novele) pak o realizmom/naturalizmom/verizmom inspiriranim sunt lacrimae rerum tužnim sudbinama negdašnjih autentičnih stanovnika Zagreba s kojima pisac želeći im pomoći dolazi u kontakt – malih, prezrenih/omalovaženih, propalih, patničkih i odbačenih/izopćenih ljudi iz daščara na Savi, Medveščaka ili s gradskih ulica i sirotinjskih četvrti: malom Štefeku, starom Jožini ili frajli Karolini; moderno ih koncipiravši poput (auto)biografskih krokija koji se mogu čitati zasebno, svaki za sebe u formi novela, a pri cjelovitom čitanju dobivaju konture romana s likovima kao osobnostima s karakterom i njihovim sudbinama koje se neminovno isprepleću (sporadično evocirajući kako Poeova Čovjeka svjetine tako i Mannovu Smrt u Veneciji), upirući prstom u društvo i njegovu odgovornost pri oblikovanju i njih i njihovih života.

Klasno-socijalne razlike te ljudsku pohlepu i klanjanje materijalnom umjesto duhovnom nije mimoišao ni fantastičan, magično realističan svijet Nazorovih priča – svijet vila pomorkinja i divova, psoglavaca, bjesova i jada, patuljaka i razumnih životinja, sposobnosti nemuštoga govora, nastavaju naime jednako tako i životni likovi poput težaka, ribara i vitezova, kneginja i puka, ali i ljupkih djevojčica dobrih srca: Halugice (kćeri morske vile iz priče prvotno nazvane Facol rakamani – vezeni rupčić), siročeta guščarice Anke (Zlatokose), Crvenkapice, princeze Modrooke (iz bajke Minji, motivski parcijalno preklapajuće s Infantinim rođendanom Oscara Wildea) ili Koraljice (Marice), uvijek u interakciji sa svojom životinjskom i biljnom subraćom; poglavito Nazor pozornost posvećuje plahom srnećem rodu kao nositeljima animističkih konstrukata numinozno-epistemijskog, Svetog i Mudrog: od eponimnog bijelog jelena do poznatog motiva europskih pripovijetki – košute kneginje Genoveve (nakladnik Ognjište izdavač je i romana Genoveva Christopha von Schmida o Genovevi Brabantskoj, o kojoj se prema legendi oko 750. godine, nakon nepravednog izgona, u šumi brinula upravo srna).

„A kad se ču daleko klicanje i trčanje, mir šume postane još svečaniji, šarenilo boja još življe, vonja još slađa. – – Idu! Idu! – prode šum i šapat po gajevima. Sve lišće lagano zadrhta, pa su jesenje krošnje bile kao široko sunce, koje trepti bliješteći iskrama i varnicama. I jesenja šuma progovori: Ja sam majka Sanje, kolijevka Čuda. Odnjihala sam čovjeka na svojim njedrima; dala sam mu krila. Sanja i Čudo njegova su najveća bogatstva. San, što u njemu drijema, daje mu sve čare zemaljske. Čudo, što pred njim stoji, otvara mu vrata sedmorih nebesa. Mir je izašao iz mene i sjeo na obale morske. Dobrota je sazrela u meni kao voće na grani, kao melem na kori. Dođite, pa ćete kod mene naći ono jedino, što vam treba!… I šuma je čekala ljude. Prvi, koji ugleda izdaleka košutu, bio je visok bor na rubu šume. Mislio je spočetka, da tankonoga vodi u gajeve ljude. (…) Ljudi prođoše tragom košutinim. Brzali su za njom kroz šikare, ispod stabala po goletima i stazama potičući pse, bacajući na nju kamenje i kličući: – Vještica! Šuma se u prvi čas sva ukoči, kao da se skamenila od čuda. Kada vidje, što se sve zbiva, ona bolno zastenje. Nije više htjela pokazati ljudima svoje jesenje čare i ljepote; ona se skupi i zatvori…“ (Genovevina košuta)

Pritom mnogi socio-političku alegoriju istarskoga puka i njegova porobljenja Veli Jože smatraju ne samo ponajboljim Nazorovim djelom, nego ujedno i prvim domaćim fantasyjem, svrstavajući posljedično i pisca u prvoga fantastičara. No Veli Jože više je od toga. Jedna od dodatnih mu vrednota živopisni je lokalni govor, s antologijskom Galiotovom pesni („Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,  Ja nisán već doma videl ni svoje zagledâl majki. Si l’ cêla mi, kuća bela?  Si l’ mi, majko, prebolela? More, more sinje!  Pokle su me zakopali va ovu drvenu rakvu, Videl nis’ bora va šume ni na nebe sunce žárko.  Si l’ se, drevo, osušilo? Si l’ se, sunce, ugasilo? More, more sinje!…“), a i u njemu se Nazor vraća temama truda prirode i viših bića oko ljudi koji su lakomi, slabići, egoisti za koje se ne vrijedi žrtvovati (na tragu Gorkijevoj Danka) – izdvajajući kmeta koji je visok ne rastom nego i osobnošću nad inertnom, neosviještenom masom i koji evocira kanonski inventar uspavanih divova/kraljeva – bergentrückung (mahom u planinama) svjetske motivske folklorne katalogizacije/indeksacije – od Danca Holgera, finskog Väinämöinena, keltskog Finna MacCoola ili škotskog Thomasa the Rhymera preko legendarnih Sedam spavača iz Efeza do Kralja Matjaža ili Kraljevića Marka; svi oni, baš kao i Veli Jože, hibernacijski usnuli čekaju trenutak u kojem će njihov narod biti u ozbiljnoj nevolji te će se uzdići iz višestoljetnih sanja i priteći mu upomoć. Nazor to čini svaki dan – samo treba zaroniti u njegov animistički svjetonazor u kojem je Priroda subjekt, nikad puki kapitalistički objekt namijenjen iskorištavanju – i posegnuti za njegovim malim zrncima istinskih mudrosti (nakladna zadruga Ognjište netom je izdala i Nazorovo djelo Gubavac/Mrtvo ostrvo, za kojeg Ivan Goran Kovačić kaže da je, „priča evropske vrijednosti“).

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 31. kolovoza 2025.

Pročitajte prethodni nastavak

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija