11. Međunarodni fotografski festival Organ Vida održat će se od 2. rujna do 4. listopada u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti i u gradskim galerijama Karas, Miroslav Kraljević i Zvonimir.

Organ Vida pod vodstvom Barbare Gregov, Lovre Japundžića, Klare Petrović, Luje Šimunović i Lee Vene okuplja umjetnike iz cijelog svijeta koji rade u mediju fotografije i u njezinom proširenom obliku te čiji radovi odgovaraju zadanoj temi ovogodišnjeg festivala – Neodlučne slike.

Na glavnoj izložbi koja se otvara 2. rujna u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu sudjeluje deset međunarodnih umjetnika izabranih putem javnog poziva od strane međunarodnog žirija kojeg čine Christian Siekmeier – direktor berlinske galerije EXILE, Katrina Sluis – kustosica londonske The Photographers’ Gallery, Steph Kretowicz – urednica i spisateljica, Mirjam Kooiman – kustosica amsterdamskog muzeja fotografije Foam, i Vesna Meštrić – kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Finalisti glavne izložbe su: Liza Ambrossio Blood Orange, Martha Frieda Friedel éclat, Marko Gutić Mižimakov Cruising the Manifold, Disoriented, Zhao Qian A Field Guide, Oskar Schmidt Liquid, Samar Al Summary Trust Beauty Bank, Indrė Urbonaitė Flamingos, Moonrise and the Slippers, Emilio Vavarella Amazon’s Stravaganza: A Personal Index of Infinite Consumption, Shelli Weiler Fabulations i Alba Zari THE Y.

Uz glavnu izložbu finalista, festivalska tema bit će upotpunjena s tri site-specific izložbe/instalacije pozvanih međunarodnih umjetni/ca: Meriem Bennani Misija tinejdžer/ke, Filip Custic crno-bijelo i Victoria Sin Narativne refleksije o gledanju koje se također otvaraju 2. rujna u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti.

Organ Vida u središte 11. izdanja festivala stavlja materijalnost slike – radove koji problematiziraju i proširuju poimanje reprezentacije. Zastupljeni radovi temelje se na slikama koje su u isto vrijeme eksplicitno lažne, nestvarne, falsificirane i autentične, no njihova se autentičnost očituje u tome što pokazuju napetosti i kontradikcije suvremene digitalne kulture. Naglasak je dakle na slikama koje polaze od vlastite konstruiranosti i fabriciranosti, koje se umjetničkom intervencijom značenjski usložnjavaju, kompliciraju i na vidjelo iznose upravo one procese koji konstrukciju uvjetuju i dovode do komodifikacije, ne uskraćujući pritom gledateljima fantaziju. Fokus je na slikama čija se političnost očituje prvenstveno u tome kako, a ne isključivo u tome što reprezentiraju.