Piše: Vesna Aralica, 3. siječnja 2024.

Rosie Kugli: Mali noćni razgovori, Kugli&Kugli, 2023.

Zadnjim romanom Mali noćni razgovori nagrađivana hrvatska književnica Rosie Kugli svrstala se uz bok suvremenim svjetskim književnicama koje hrabro i s puno samosvijesti progovaraju o fenomenu zlostavljanja u braku i obitelji a koji sa sobom donosi traumu – vrlo složeno psihičko stanje zbog kojeg žrtva vapi za pomoći i time neminovno uključuje i odgovornost šire društvene zajednice.

Roman je tiskan uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, a od sama objavljivanja bilježi snažan recepcijski odjek kod čitateljske publike. Susret s ovom knjigom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a svaki pokušaj emocionalnog distanciranja praktički je nemoguć zbog prirodne potrebe čitatelja da odmah izabere stranu i bude uz onoga koji je u ugrozi.

Poistovjećivanje će čitatelja s glavnim ženskim likom odvesti do boli i traume i svih onih nesagledivih (auto)destruktivnih misli i ponašanja koja se pojavljuju u svijesti žrtve. Nemoguće je ne prisjetiti se pri tomu filma Pasije Mela Gibsona koji se, snimajući ga, rukovodio geslom: Da se ne zaboravi i ne ponovilo se! Pasiju je dovoljno jednom pogledati i doživjeti svu onu bol i muku razapetoga Bogočovjeka, na trenutak hodati s Njime noseći Njegov križ i pri tomu uvidjeti koliko može biti ljekovita pružena ruka utjehe u dramatičnim trenutcima stradanja. Svatko od nas za života nauči prepoznati Pilate, Barabe, neempatičnu svjetinu i razlikovati ih od Veronika i Šimuna.

Ovo je knjiga sa sličnim učinkom na čitatelja. Dovoljno ju je jednom zdušno iščitati da bi se izvukle kristalno jasne poruke koje su vrijedne za promišljanje ne samo na osobnoj razini nego su i od društvena značaja. Riječ je o psihološkom romanu s neminovno utkanom gorkom satirom na temu nefunkcionalnih društvenih struktura u kojima mlada majka dvoje djece očajnički traži pomoć bježeći od muža nasilnika. Oslanjajući se na pripovjedača u Er-formi, čitatelj, involviran u fabularni mrak u kojem se zatječe Irma s malodobnom djecom, spontano počinje tragati za rješenjem koje bi, po pravdi, trebalo uslijediti relativno brzo, no nedostatak istinskog suosjećanja i pravovremene pomoći u službama koje ozbiljno boluju od hipokrizije i neučinkovitosti, mladu će majku (u strahu za egzistenciju s kojom pod ruku ide i plaćanje podstanarstva) gurnuti u još dublji mrak dehumanizacije, nemoći i gubitka samopouzdanja. Mučni zaplet romana, u kojem se zbivanja odvijaju prilično ubrzano, razotkriva plejadu likova koji bi se prema karakternoj obojenosti i životnim vrijednostima mogli svrstati u nekoliko skupina: zlostavljače-kukavice (Dalibor, Irmin muž, Joso stanodavac i sin mu Roko), osjećajne manipulatore (Eva, Meri), rigidne i hladne – uvijek spremne prije kamenovati negoli zasukati rukave i svesrdno pomoći (Stanka, službenica sa Zavoda za zapošljavanje, sestra Lada). Lik Irme snažno je etički prokrvljen. Ono što najviše boli čitatelja upravo je gledanje izbliza u jednog razočaranog Anđela u ženskom obliku, idealista, koji izbezumljeno sam sebi počinje rezati krila kaljajući svoj duh toksičnim bludom u malim noćnim razgovorima online, ubijajući tako onu božansku iskru u sebi. Ovo je jedan od ključnih trenutaka u romanu iz kojih će pomni čitalac iščitati snažne idejne apele od kojih je pružanje pravovremene pomoći osobi koja je doživjela nasilje od krucijalne važnosti. Zašto je tomu tako? Iako je svaki čovjek stvoren s unutarnjim kapacitetom da se izbori za novi život, razarajući osjećaji niskog samopoštovanja i stalno prisutne krivice mogu osobe poput Irme gurnuti u još veći glib. Situacija Irminog financijskoga uspona, s kojim će biti povezana Meri i pri tomu se javnosti, na njezin nagovor, lažno predstavljati kao autorica „slobodnog štiva“, dočarava često viđene scenarije stvaranja lažnoga mira u kojemu novac isplivava poput jedinoga modernog boga, kojemu se ljudi klanjaju kao jedinom zaštitniku. A od malih laži nastaju veće, a na njihov poziv Sotona stiže u tili čas. Zamka na prvu, reklo bi se, uz dužno uvažavanje novca kao ekonomskoga čimbenika potrebnoga za egzistenciju. Mir je u Bogu i s Bogom, a dvojici se gospodara služiti ne može. A kako izgleda „kozmička mrzovolja“ tek će se u punom sjaju fabularnog obrata dogoditi u obliku pljuske površnim i naivnim pogledima na povlačenje zlostavljača u mišju rupu. Dalibor će se nenadano pojaviti u pratnji Stanke, zauzevši stav da je gotovo kad on kaže da je gotovo. Nakon mučnog vraćanja priče na sam početak i žrtve u ruke zlostavljača, ostaju brojni upitnici, ali i ono što je autorica sigurno htjela postići: ne umoriti se i nikada ne odustati od traženja konstruktivnih rješenja za one kojima je pomoć potrebna.

Djelo se opire moraliziranju i olakom osuđivanju, ali u zauzimanju stajališta upravo i jest njegova moć. Autorica je ispisala roman koji se gradi na estetici šoka, u kojem je govor likova eksplicitan; stoga bi ga se moglo priključiti kanonu naturalističkog stila pisanja koji ruši sve tabue, s čime ide i uz bok eksperimentalnim romanima u kojima su nositelji zbivanja podložni dominantno biološkoj motivaciji likova.

Knjige iza kojih ostaju mnoge gorčine i pitanja u vezi s muško-ženskim antagonizmom (kao što je primjerice Ibsenova Nora) i antropološkom pojavom Zla u čovjeku (o kojem je Benedikt XVI. pisao kao o najvećem misteriju) vrijedne su jer svu optiku usmjeruju prema traženju Dobra. Mali noćni razgovori Rosie Kugli nesumnjivo su djelo koje će se spominjati kao roman-preslika bračnoga i obiteljskog nasilja i time potvrditi status društveno angažiranoga djela. Zlo ne bira spol, a oblik književnog aktivizma u njegovu suzbijanju hvalevrijedna je gesta za boljitak društva.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 3. siječnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.