Zajednička točka bića

Piše: Vesna Aralica, 5. lipnja 2024.

Pavao Pavličić: Klub čitatelja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.

Pavao Pavličić (rođ. 1946.) istinski je bard hrvatske književnosti (uz to i uvaženi akademik, povjesničar književnosti i prevoditelj), jedan od najproduktivnijih živućih pisaca s više od stotinu objavljenih djela, za koja je primio brojne nagrade, od kojih su najvažnije sljedeće: NIN-ova nagrada za roman Večernji akt (1981.), Nagrada Ksaver Šandor Đalski za roman Trg slobode (1986.), Nagrada Miroslav Krleža za roman Nevidljivo pismo (1994.), Nagrada Grigor Vitez za dječji roman Mjesto u srcu (1997.), Nagrada Ksaver Šandor Đalski za roman Muzej revolucije (2013.), Nagrada Josip i Ivan Kozarac za roman Tri petka u travnju (2015.), Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (2015.) i Nagrada Anto Gardaš za roman Dva duga dana (2022.). Poput većine pisaca svoje generacije, i Pavličić je počeo književnu karijeru kao novelist. Njegove prve zbirke novela Lađa od vode i Vilinski vatrogasci po mnogim su značajkama tipična djela hrvatske fantastične proze sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Međutim, već u trećoj zbirci Dobri duh Zagreba opaža se preusmjeravanje fokusa u pravcu kriminalističkoga žanra, bilo da je riječ o djelima za odraslu populaciju ili onima namijenjenima djeci. Na tragu takve poetike stvaralaštva nastala su njegova najpopularnija djela, romani Večernji akt, Koraljna vrata, Slobodan pad, Sretan kraj i dr. Većina Pavličićevih romana ima u pripovjednoj osnovi strukturu zagonetke, ali se u stvaranju zapleta često koristi fantastičnim elementima koji izazivaju dodatne učinke i posljedice u fabularnom razvoju. Rado koristi postupke i tehnike karakteristične za tzv. trivijalnu književnost (u svrhu privlačenja čitatelja): fabule su mu dinamične, pune neočekivanih obrata, likovi nerijetko plošno prikazani, a izraz jednostavan i komunikativan.

Sa svojim zadnjim objavljenim romanom Klub čitatelja (napisanim dijelom i na tragu Eccove poetike primijenjene u glasovitu romanu Ime ruže, objavljenom 1980.) Pavao Pavličić ide i korak dalje u nastojanju da poetičku raspravu o lijepome sjedini s romanesknim žanrom koji ujedinjuje dva autorova ustaljena pripovjedna obrasca tipična za detektivski i fantastični roman.

Sedam poglavlja, od subote do subote, razotkrivaju magičnu svakodnevicu staračkoga doma u zagrebačkome naselju Trnje. Pripovjedač u Ich-formi, koji se u djelu pojavljuje i kao jedan od likova, zaraznom lakoćom pripovijedanja uvlači čitatelja u enigmu čineći ga aktantom cjelokupna diskursa Kluba čitatelja. Domska atmosfera, s ćakulama štićenika i njihovim uobičajenim dnevnim ritualima, injekcija je pripovjedaču, Bakutinu sinu, od početka pojavljivanja neobičnih događaja a koji će ga zaintrigirati i otisnuti s umjetničke razine na znanstveni diskurs. No, Pavličićevo majstorstvo ogleda se upravo u čudu sintetiziranja jedne neobične istrage  s humorističnim tonom pripovijedanja o institucionaliziranom načinu življenja pripadnika treće životne dobi. Autor stvara gotovo vodviljski obojenu kompoziciju kojoj je u osnovi načelo gradacije: događaji su sve neobičniji i nevjerojatniji, posljedice zbivanja sve veće pa radnja hita svome razrješenju. Što se zapravo događa u tih sedam neobičnih dana koji su izmijenili ustaljenu, i pomalo monotonu svakodnevicu štićenika u Domu za starije? Sinove (pripovjedačeve) teme s majkom Bakutom svode se na tri teme: glavne vijesti, enigmatiku i memoaristiku. Ipak, neobično Vikičino proljepšanje svima će članovima domskoga kluba čitatelja stvoriti veliki upitnik iznad čela, a samim time unijeti i novi ritam u dnevnim aktivnostima. Svi su likovi predstavljeni tipovima, stoga su i nagle promjene u njihovoj pojavnosti veće čudo. Vikica, kći gospođe Novogradec, inače ružnjikava novinarka, izmijenit će jednoga dana „lični opis“; cvijeće na dodir umirovljene cvjećarice Mrkoci ljepše će mirisati, bračni par Sovići, oni koji inače „olajavaju sve žive i mrtve“, u blizini nekadašnje časne sestre Anke Blagaić postat će odjednom krotki i dragi supružnici, a većina žena u blizini 80-godišnjaka Karića (groteskna karakterizacija lika prezimenom) preobrazit će se u fatalne ljepotice.

Humorističnom istragom neobičnih događaja napreduje i samo pripovijedanje, a pisac se stalno preispituje i razgovara sam sa sobom navodeći intertekstualno efektne krilatice iz nekih suvremenih romana hrvatskih pisaca. Stalno je u brizi „bere li granje da pokrije s..nje“, kako se svojevremeno i Marinković upitao u svojemu polifono strukturiranom Kiklopu. U svakodnevici doma, kao i u realitetu književnosti, Eros i Thanatos su vrlo blizu jedan drugome, a ono što ih povezuje jest energija dodira koji ima katalizatorski učinak na svim razinama. U jednom se trenutku čitatelj osjeća kao da ga pripovjedač vuče za nos, zadirkujući ga i moleći istovremeno da sam pokuša nastaviti s istragom jer se on zapleo u filološku raspravu o jeziku s umirovljenim profesorom Trogrlićem na temu rječnika. „Sad ću vidjeti vladam li tajnama zanata ili ne vladam“, njegove su stalne preokupacije, a kao što Mrkocino cvijeće lijepo miriše, takve bi i knjige trebale biti, mirisom i dodirom zarazne čitatelju. Likovi ravnateljice Genoveve i njegovateljice Darinke kontrapunkt su snoviđenjima domskoga kluba čitatelja koji i u Ankinim tabletićima vidi čudan utjecaj na ljude, a pripovjedačev susret s putopiscem Luketićem i njegovim izlaganjem u klubu, ubrzat će okončavanje istrage.

Završetak neobičnoga romanesknoga tkanja uslijedit će naglom sječom drveta bazge koja će kompozicijski poslužiti kao deus ex macchina, i kao jedino logično pojašnjenje neobičnih pojava unutar jednoga tjedna. Razotkrit će se, naime, kako je za sve odgovoran utjecaj podzemnih voda, a prije nego što „čudo od tjedna“ bude okončano veselicom, tj. izborom najljepše babe (koji se u svijesti čitatelja odmah nameće i kao uspješna alegorija starosti), pripovjedač će pomiriti oluju svojih misli u razgovoru s gospođom Justinom (ime joj je, ne slučajno, omen) čija će slika što prikazuje interijer doma biti povodom za razgovor o mimetičkom karakteru umjetnosti i njegovoj nužnosti. Posljednje stranice romana (kad postane vidljivo da je oslabio, a kod nekih potpuno i prestao pozitivan učinak „čuda dodira“) isprepliću se s poetičkom raspravom o lijepome i estetici ružnoće koja umjetničkom djelu daje osobni pečat, pa je u tom smislu i književno djelo jednakovrijedno kao i svaka druga umjetnost: likovna, glazbena, plesna…

Klub čitatelja Pavla Pavličića zanimljiv je i ogledni primjer eksperimentalnoga pisanja koji pretendira na strpljiva, ali i vješta čitatelja s kojim i cijeli romaneskni projekt biva zaokružen individualno. Jedan sloj romana – dakako, onaj pojavni, koji nas odmah smješta u konkretni topos i (životno) vrijeme, vrijeme što će nas sve čvrsto zagrliti jednoga dana, suptilno otkriva jednako osjetljivo čovjekovo doba kao što je i rođenje samo, u kojemu ovisimo o pažnji i brizi drugih – o onom dodiru koji može stvoriti čaroliju, pretvarajući tugu u radost a plač u smijeh. Usprkos tomu što su svi likovi jednodimenzionalni i ocrtani u nekoliko poteza, čitateljev prodor u sloj iracionalnoga odvija se postupno i u blagim etapama. Stoga su i svi oni zahvaćeni jednim okom te ih smješta u karakterističan milje obilježen potrebom stvaranja priča, jer one produljuju i život sam. Na taj se način dva aspekta, fenomen prirode i fenomen društva, sjedinjuju u zajedničkoj točki bića.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 5. lipnja 2024.