Piše: Vesna Aralica, 23. svibnja 2024.

Julijana Matanović: Bit će sve dobro, mama, Umjetnička organizacija Lađa od vode, Zagreb, 2023.

Literarni opus Julijane Matanović, sveučilišne profesorice u mirovini i jedne od najčitanijih suvremenih spisateljica, tj. predstavnica ženskoga pisma u Hrvatskoj, po mnogočemu je jedinstven od samih početaka autoričina stvaralaštva. Lansirajući Ich-pripovjedača kao jednu od temeljnih dominanti svoga obraćanja čitatelju, osvojila je raznovrsnu publiku suptilno napisanim romanima Zašto sam vam lagala (1997.) i Bilješka o piscu (2000.), otisnutima u preko deset izdanja. Uslijedile su potom mnogobrojne uspješnice (Tko se boji lika još, 2008., Kao da smo otac i kći, 2003., Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, 2009., Samo majka i kći, 2012., Rečeno – učinjeno, 2015. itd.) i značajne književne nagrade (Josip i Ivan Kozarac 1997. i 2014., Julije Benešić 2003., Kiklop 2009. i 2011., Ksaver Šandor Đalski 2014. itd.). Književni svijet Julijane Matanović ponire iz životnih priča, osobnih i tuđih, ispripovijedanih neposredno i s naročitim osjećajem za detalje, nerijetko temeljnim semantičkim spojkama u pronalaženju idejnih komponenti djela. No kategorija je stvarnosti u njezinoj prozi oplemenjena onim univerzalnim stvaralačkim kodom, dajući cjelokupnu spisateljičinu rukopisu sve bitne karakteristike suvremenoga klasika.

U jednom od zadnjih autoričinih tiskanih djela, zbirci priča Bit će sve dobro, mama, čitatelj odmah biva privučen intimnom referencijalnošću dozivanja majke – simbola utočišta, zaštićenosti i apsoluta ljubavi. Pojam majke u svojoj sadržajnoj punini predstavljen je kao okvir pet priča iz obiteljskog i bračnog konteksta, autentično povezanih s osobom čitatelja subjektivnim pripovjedačem koji je u nekoliko priča i posve autobiografski motiviran. U fokusu je pripovijedanja žena kao biće u suodnosu s članovima obitelji, mužem i ostatkom društva. Matanovićeva oduševljava upravo tom hrabrošću da otvoreno progovori o onome što se nerijetko gura pod bračne tepihe i  onome iz čega se rađaju okrutne predrasude u žensko-muškim odnosima, a tek je mali korak da uvriježene laži postanu jednim od najmoćnijih mehanizama koji pokreću društvo u cjelini. Osobno intoniranim predgovorom, u kojem nas autorica dovodi do očeve pojave, otvara se prostor za retrospektivno pripovijedanje, dakako u prvom licu, o najvećoj sfingi djetinjstva, tajnovitoj osobi majke koja odlazi od muža i djece i biva ustoličenom, u konačnici, na razinu dramski koncipirana lika –  Ibsenovu Noru. A dramatičar Ibsen svojevremeno je, kao reformator europskog kazališta, bio proganjan zbog vrijeđanja javnoga morala patrijarhalno ustrojenog društva koje je držalo skandalom žensku izdaju obitelji. Teza o feminizmu i uvažavanju ženske samosvijesti sporo je razbijala devetnaeststoljetne okove društvene osude. 

Ništa manje bolna nije ni društveno signifikantna autoričina priča o majci (naslovljena kao Ona) koja naglo nestaje „jer nije bila sposobna odgajati svoje dijete“. Velebno je to djelce, čisti proizvod odjeka mnogih tužnih ženskih biografija s balkanskih prostora obavijenih bračnim maglama i tajnovitim djetinjstvom. Kako izgleda psihički svijet nekoga tko o majci gradi portret na temelju tuđih iskaza, predočava ranjena kći kojoj će zamišljanje majčina djetinjstva biti i otrovom i lijekom istovremeno, jer nema te sudbine kojoj karma ne započinje upravo u tim ranim kućama djetinjstva, a ni jezika ljubavi koji ne pozna oprost i razumijevanje čovjekove prirode. U dvorištu majčina djetinjstva nepomično je stajala stroga očeva figura – kao inicijator svih njezinih kasnijih emocionalnih kriza i previranja. Ona je bila tek jedna u nizu neshvaćenih, lijepih i uplašenih žena. I mi volimo višnje, ćaća priča je o povrijeđenom muškom egu zbog ženina napuštanja i blizancima koje svi u obitelji pomalo odgajaju, ali na distanci. A nekada se i djeca okušavaju u ulozi onih koji mogu odgajati i usmjeravati. Što sve jednu ženu može snaći unutar patrijarhalne obitelji, donosi dijelom solilokvijski ispripovijedana priča o prešućivanom ljubavnom trokutu unutar obitelji Bagarić (naslovljena kao Grijeh je umrijeti u proljeće). Ivkin lik pomalo je i omaž jednom od najpožrtvovnijih Kozarčevih likova iz pripovijesti Tena u kojoj dotična šutke i ponizno trpi inoču u svojoj kući, samo kako bi zadržala voljena muškarca. Petrovo okretanje udovici svojega brata iznjedrit će svu paletu psiholoških manifestacija potonulog ženskog samopouzdanja, ali i, potpuno oprečno situaciji, žilav opstanak nade kad je ljubav u pitanju. Mehanizmi samoobrane udanih, ali zanemarenih žena uistinu su fascinantno prikazani u svojoj bogobojaznosti i skrušenosti pred Bogom. Koliko takvoj ženi vlastito dijete može biti utjehom, ali i dvosjeklim mačem u odgoju zbog pretjerana zaštićivanja, ilustrira Andrijin lik klasičnog edipovca, odabranog da iznese sav obiteljski teret u svojoj teškoj dijagnozi kojoj će podleći u osječkoj bolnici.

Kategorija vremena u prozi Julijane Matanović više je determinirana psihologijom pojedinca negoli društveno-političkim kontekstom, stoga je i muško-ženski antagonizam prispodobljen kao vječna borba s različitim ishodima. Da je suvremeni svijet još uvijek muški orijentiran svijet koji u podlozi gaji ideju o biološkoj superiornosti, a da je unatoč tomu žensko dokazivanje i dalje sveprisutno – nažalost ne i uvijek blagoslovljeno u mnogim sferama društvenoga života, donose simbolistički intonirane priče koje pretendiraju biti i zaokruženim cjelinama, kakav u osnovi i jest novelistički žanr. Tkalja Manda (iz istoimene priče Tkalja) ispriječit će se pred nadmenim suprugom, intelektualcem par excellence, sa svojim krparijama iz svakodnevna provincijskoga miljea nekih davnih dana, koji su poveznica glavnoga ženskog lika s likom majke, ostalim u maglama prošlosti kao simbol ženskog principa koji ima potrebu sastavljati cjelinu i kad su dijelovi neke priče već odavna prah i pepeo. Nekada je „put od čovjeka do čovjeka“ nepremostivo dug, pa bili to i supružnici svikli na uhodanu svakodnevicu. Jedna od kvaliteta autoričine poetike pisanja svakako leži u iznimnoj mogućnosti prepoznavanja čitatelja u nekome od likova ili situacija, a još više u tješiteljskom karakteru njezinih priča, osebujnih kao što je i život sam. Bit će sve dobro, mama iznosi bolnu tragiku obiteljskih i bračnih odnosa (ostavljanje u ranoj dobi, život s jednim roditeljem; izostanak nježnosti i istinske brige u braku), ali i snagu preživljavanja bračnoga otuđenja uz pomoć umjetnosti, jedne od vodećih vidarica, uz jaku vjeru, ranjene ženske duše. Jedno zrcalo iz bračne sobe razotkrit će površno gledanje Nerina uglađena muža na njezinu figuru, godinama izmijenjenu pokojim kilogramom viška, baciti je privremeno zbog hormonskoga disbalansa u očaj, ali će joj otvoriti i treće oko s kojim će slavodobitno pogledati i na svoju prošlost i nesuđenu ljubav od koje bi ostao tek trofej u vitrini muškoga osvajanja. Ostavljanje, poručuje negdje izdaleka autorica, uvijek dolazi u nastavcima, no sreću je ipak moguće osvajati na duge staze ljubeći same sebe u traženju višega smisla koji spava u krilu umjetnosti, čekajući budno na svoje tražitelje.

Zadnjom pričom autorica podcrtava životnu zakonitost koja jednako prati oba spola, a krije se u nasljeđivanju određenih obrazaca ponašanja jer svaki pojedinac uvijek na sebe privlači ono poznato, prepoznato čak i na podsvjesnoj razini. Tako kćeri otvaraju majčinske rane (Nera u priči od majčine odjeće radi patchwork preslagujući tako i njezin život), a sinovi imitiraju očinsku grubost prema ženi kao biću, obdarenom intuicijom i sposobnošću prepoznavanja baš onih pukotina u muškoj duši uzrokovanima ranjenim egom.

Fenomen ostavljanja unutar obiteljskog konteksta, dakle, postaje neuralgičnom točkom budućih brakova i prijateljstava, a prirodu njegova očitovanja u svakodnevici Julijana Matanović maestralno je pretočila u priče obogaćene dijaloškim okvirima, zahvaljujući dijelom i osobnom iskustvu. Dakako, tuđe priče odavna su ušle u literarni svijet i tako postale zajedničkom društvenom baštinom, iz kojih bi trebalo crpiti i znanje i mudrost življenja.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 23. svibnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.