Zaigrana potraga za nadahnućem

Piše: Katarina Kolega, 4. travnja 2023.

Ove godine obilježavamo stotu godišnjicu od smrti velike skladateljice Dore Pejačević, a ona je bila i povod za pokretanje prvog Festivala Dora Pejačević, koji se održao na različitim zagrebačkim lokacijama. U maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski održala se predstava Petre Radin Da sam ja kontesa Dora, kojoj je bila namjera da se najmlađa publika bar malo s njom upozna. Počinje kratkim filmom sa snimkama dvorca u Našicama, a dok gledamo fotografije iz njezina djetinjstva i mladosti i čitamo citate iz dnevničkih zapisa, pripovjedač nas kratko upoznaje s njezinim životom i stvaralaštvom. Zatim počinje kazališna priča. Violinistica Marta Bratković glumi samu sebe – ulazi u dvorac koji se obnavlja te nadahnuće za što bolju interpretaciju skladbe Crveni karanfil traži u njezinoj sobi. Ta je kratka skladba bliska mnogim malim gledateljima i gledateljicama, posebice onima koji pohađaju muzičke škole, a takvih je na ovoj predstavi bilo najviše. Oni koji je u publici nisu svirali ili koji nikada nisu čuli za skladateljicu, sigurno će je nakon ove izvedbe u kojoj se, prema zanimljivim aranžmanima Filipa Faka više puta ponavljala, zapamtiti.

Scenograf Branko Lepen dočarao je unutrašnjost dvorca s nekoliko starinskih elemenata, kao što su svjetiljka, tepih i dvosjed, a izradio je čarobni ormar i sjenicu koji pridonose snovitosti predstave. Redateljica Petra Radin osmislila ju je, naime, poput zabavnog, neobičnog sna mlade umjetnice koja ima tremu pred nastup. Martino uzbuđenje, njezin entuzijazam i potraga za nadahnućem klaunski su naglašeni širokim gestama i nespretnim pokretima. Ona, simpatično poput većine klauna, pogledom komunicira s publikom, prenosi joj svoje osjećaje i misli. U Dorinoj sobi događaju se neobične stvari – pomiču se predmeti, klavir počinje sam svirati, stotinu bijelih golubica izlazi iz ormara (papirnatih, naravno) a zatim se pojavljuje i mala, zaigrana Dora koja Martu šarmantno poziva na igre skrivača i lovice u sjenici – Dorinom mjestu najvećeg mira i nadahnuća. Martine skokove, padove, trčanja po sceni, skrivanja i spoticanja vrlo je dinamično strukturirao koreograf Branko Banković, a Marta Bratković pokazala je da čvrsto vlada pozornicom te da, uz to što je izvrsna glazbenica, zna vrlo dobro glumiti i plesati.

U toj igri i veselju dviju umjetnica – male Dore i velike Marte, javlja se i nadahnuće. Jer, za Doru najveće je nadahnuće bila ljubav – prema čovjeku i prirodi. Živjela je u krletki različitosti, kao što joj je predvidjela guvernanta, stoga Marta u njezinoj sobi pronalazi krletku sa zatvorenom pticom. No ta je ptica, unatoč tome, uspjela ostaviti velika i važna djela, skladbe koje se sviraju diljem svijeta. Na sve to suptilno, u detaljima, upućuje ova predstava. Na kraju slušamo i gledamo Martin sjajan koncert s Komornim orkestrom Zagrebačke filharmonije u kojemu izuzetno nadahnuto i u izvrsnom aranžmanu Filipa Faka s užitkom svira Dorinu skladbu u njezinoj svečanoj haljini na volane (kostimografkinja Sara Lovrić Caparin). Zaokruženom dramaturgijom predstava završava kako je i počela – Dorinim fotografijama i citatima, a uvjerena sam da je u svojoj namjeri sasvim uspjela jer je moja trogodišnja djevojčica zapamtila i više puta nakon izvedbe ponavljala ime Dore Pejačević. Da sam ja kontesa Dora jednostavna je i nepretenciozna, simpatično edukativna i umjetnički oblikovana i bila bi prava šteta da se ne izvodi i mimo Festivala Dora Pejačević.