
Piše: Vesna Aralica, 17. lipnja 2024.

Korana Serdarević: Gušterov rep, Fraktura, Zagreb, 2021.
Korana Serdarević (ud. Svilar), etablirana je književnica, prevođena na mnoge jezike, i srednjoškolska profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u zagrebačkoj XII. gimnaziji, a već se svojim nagrađivanim kratkim pričama Nema se što učiniti (2015.) i romanom prvijencem Eksperiment Irene Tot (2017.) čitateljskoj publici predstavila kao suvremena spisateljica psihološke tematike. Neovisno o tomu iz koje perspektive pripovijeda, u prvom ili trećem licu, fabulu svojih priča razvija nevjerojatnom lakoćom, neposrednošću, predući sižejnu mrežu iz koje izrasta paleta likova i njihovih svakojakih sudbina. Predstavljajući ljudsku prirodu kao svojevrsno čudo, osobi pisca naglašeno daje moć da iz njega izvuče svu tajnovitost i ogoli ga do srži. Ono što čitatetelju ostaje kao mentalni ekstrakt, nije samo istina diskursnog trenutka nego i otisak izazovna vremena u kojemu živimo: poslijeratnoga, obilježena globalizacijskim procesima i sveopćom digitalizacijom svakodnevice.
Na tome je tragu nastala i njezina zapažena zbirka priča Gušterov rep, objavljena 2021. godine. Sami susret s inspirativnom naslovnicom pobuđuje asocijacije u vezi sa samoobnavljajućim fenomenom tkiva u životinjskome svijetu. Fascinantna je spoznaja da stari orao, primjerice, u svrhu pomlađivanja i produljenja života može izmijeniti kljun, pandže i istrošeno perje, ali je uvjet za jednu takvu preobrazbu osamljivanje na nekoj vrleti i strpljivo čekanje. Dakako, i nužno samoranjavanje (udaranje kljunom o stijenu i čupanje starih pera) kako bi izrasla nova tkiva koja će orlu omogućiti slobodan i siguran let. Gušteru je odsječeni rep tek opomena za predatorsku moć prirode, ali i nagrada – u obliku brzog izrastanja novoga, pomlađenoga tkiva. No, što se zbiva s ljudima odsječenima od svoga okruženja, ranjenima iznutra i izvana; mogu li i oni proći kroz bolne procese preobrazbe do novoga ja i izrasti u snažnija bića, samo su neki od temeljnih motiva koji se provlače kroz petnaest sugestivno ispripovijedanih priča smještenih u pomalo vječnu sadašnjost. Pristupi stvarnosti izranjaju iz svekolikih perspektiva: ponekad su to sredovječne žene i muškarci, ponekad osobe starije životne dobi, a nerijetko i kakva kobna koincidencija koja svojim fatumom grli mnoge naraštaje. I premda se karakteru priča ne može osporiti tematski dominantna dokumentaristička nota, ono što ih čini posebnima upravo je jedan pripovjedni sfumato koji se na čitateljskoj razini opaža kao izmaglica nepotpunih dojmova, zagonetnost i nedokučivost. Ta diskretna uskraćenost informacija u pojedinim pričama, naoko ležerno stvorenima u bljeskovima kakva sjećanja, ženska ili muška, potvrda su onoj općeprihvaćenoj tezi kako se istinsko umjetničko djelo opire cjelokupnoj analizi. Dapače, minuciozno seciranje u svrhu detaljna obrazloženja uzročno-posljedičnoga slijeda u nekim je pričama svjesno izostavljen u svrhu potvrđivanja tajanstvene komponente literarne tvorevine, no paradoksalno je i najjača potvrda života samoga kao nepredvidiva tijeka različitih mogućnosti.
S nekim pričama život završava, a s nekima tek započinje. U onima izgovorenima u prvomu licu sigurno ima i autobiografskih natruha, a u onima prepuštenima oslobađajućoj formi slobodnoga neupravnoga govora kojim se izgovaraju univerzalne ljudske priče – djetinje, pa onda i muške i ženske, u svima njima podjednako gori želja za promjenom, odnosno iskorakom. Signifikantan je u tom smislu naslov prve priče (Jaje) koji ciljano pobuđuje na latinsku krilaticu Ab ovo, otvarajući čitatelju obzor za divno ispričanu priču o začudnim moćima dobrote koja ruši mnoge predrasude i tabue, smještajući ljubav, kao karitativnu osobinu čovjeka, u fokus svih životnih promjena na putu ka sreći. Prevladavanje vlastite sebičnosti na konstruktivan način (na emotivnom tragu žene koja se mirno obraća suparnici svojeg bivšeg partnera u pjesmi Ti koja imaš nevinije ruke Vesne Parun) u kojoj žena odlučuje pomoći bivšem supružniku i njegovoj sadašnjoj ženi, u priči vlo humanoj i požrtvovnoj, doniravši im svoju zaleđenu jajnu stanicu kako bi mogli ostvariti roditeljstvo, samo je potvrda onoga provjerenog životnog gesla da se dobro dobrim vraća. Činjenicu da svaki čovjek na neki način živi u drugom čovjeku autorica provodi kao lajtmotiv svih metamorfoza koje, dakako, mogu ići u tri smjera: destruktivnom, oživljujućem i onom kompromitirajućem koji uzvisuje status quo vladaricom ponašanja i odnosa prema drugima.
Korana Serdarević u pripovijedanju se očituje istinskom majstoricom kratka i živopisna opisa („U manje od sat vremena nebo je okrenulo kožu naopačke. Tamni oblaci, divlji vjetar…“), likove najčešće gradi zadanom (iako ne i do kraja iscrpljenom) tipologijom i reduciranom karakterizacijom što je neodoljiva i poticajna kombinacija za čitanje u jednomu dahu. Životnima se potvrđuju bolne priče o traženju sreće: u Srećonoši jedna Zehra vodi borbu s vlastitim iluzijama priznajući samoj sebi i svojoj kćeri (s kojom živi u mulju) kako im je njezin drugi muž, prozvan Srećonošom, sreću ironijski odnio, dok u posljednoj priči zbirke, naslovljenoj jednostavno kao Sreća, jedna starica u otmjenom staračkom domu uživa u iluziji nove ljubavi s medicinskim bratom i pri tomu uništava unutarnji osjećaj mira svojoj unuci kojoj internet otkriva identitet ljubaznoga hohštaplera pod maskom zdravstvenoga djelatnika.
Da je svijet labirint iz kojega ljudi nekada nemoćno ispadaju zlim nitima sudbine ili zbog tuđih pogrešaka, ilustrira priča znakovita naslova Na liniji trinaestice. No, priča je to i o svemoćnoj smrti i njezinoj podmukloj prisutnosti „usred života“ na alegorijskoj razini i nastojanju pisca da fotografskom vještinom ovjekovječi tri ženske sudbine, čupajući ih tako od zaboravna ništavila. Tko se, u konačnici, može spasiti od života samoga, prikazana ponajviše kroz toksičnost svakodnevice, opravdano se propituje i čitatelj sam pred sudbinom jedne Buge Ramov kojoj će birokratska kliješta odrezati mogućnost novoga života na otoku u priči Preko sedam mora. S Gušterovim repom pak autorica podcrtava iscjeljujuću moć čvrste obitelji u prevladavanju trauma, ali i postojanje sreće u nesreći s kojom se životne krivine postupno isprave.
Jedna od najmoćnijih priča, naslovljena kao Čistačica, sinteza je aktualnoga suvremenog trenutka ispisanoga na tragu gotičke novele. Uznemirujuće opjevan čistačičin susret s mračnom prošlošću, tj. osobom silovatelja, nestat će jednom iskrom upaljača nad rakijom zalivenim memoarima. Priča je to koja svojim koncem, u kojem se mali čovjek hrabro obračunava s divom traume na licu mjesta uzimajući pravdu u svoje ruke, donosi olakšanje, bez obzira na to što oslobođenje dolazi destruktivnim putem. Potreba za čišćenjem života od natruha truleži, u prenesenu je značenju potreba svakoga pojedinca za unutarnjim mirom, koji se, kao što je prispodobljeno i u ostalim pričama, vrlo lako gubi, a teško vraća u ravnotežu.
Briljantnim stilom, obogaćenim izražajnom asocijativnošću, Korana Serdarević upisuje se u registar pisaca koji ne bježe ni od mogućnosti da progovore o svekolikoj stvarnosti iz društvene odgovornosti, no ona primarno traga za estetikom riječi, pronalazeći kakav neznatan prizor, kao što je kolona mrava u istoimenoj priči Mravi, koji bi se sugestivnošću mogao nametnuti čitateljevu promišljanju života – u kojem smo kao ljudi ponekad svedeni na pasivno vegetiranje u vlasti drugih, dočim drugi nerijetko budu u situacijama da zavise i od našega djelovanja. Zbirka priča Gušterov rep zasigurno će naći svoje mjesto u mnogim antologijama kratke priče, što zbog aktualna autoričina pristupa stvarnosti, što zbog stilske raznovrsnosti u tematskoj razradi.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 17. lipnja 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.