Piše: Ivica Župan, 5. srpnja 2023.
Oton Iveković – Retrospektiva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 16. ožujka – 11. lipnja 2023., autorice Snježana Pintarić, Danijela Markotić i Petra Vugrinec
Prva retrospektivna izložba slikara Otona Ivekovića (Klanjec, 1869. – 1939.), jednog od vodećih umjetnika hrvatske moderne unutar koje se istaknuo kao najplodniji i najistaknutiji autor povijesnoga slikarstva, održana je u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu daleke 1996., kada je izloženo 124 djela. Kontinuitet bavljenja slikarom i njegovim složenim opusom nastavila je Snježana Pintarić, koautorica i sadašnje izložbe, na kojoj je pokazano stotinjak djela više, ukupno 239 kataloških jedinica. Autorice izložbe su viša kustosica Galerije Klovićevi dvori Danijela Markotić i dugogodišnja ravnateljica i muzejska savjetnica Muzeja suvremene umjetnosti Snježana Pintarić.
Retrospektiva je pokazala raznovrsnost i kvalitetu Ivekovićevih djela. Od tada do danas pronađena su brojna Ivekovićeva djela koja su tek povremeno bila izlagana na izložbama, a cilj je ove izložbe bio predstaviti nova istraživanja o njegovu radu.
Iveković je stvarao od kraja 19. stoljeća do 1930-ih i pripada prvom naraštaju umjetnika hrvatske moderne koji su postavili temelje cjelokupnoga umjetničkog razvoja sljedećih razdoblja naše likovnosti i modernizirali i institucionalizirali zagrebački likovni život. Mala, ali iznimno darovita grupacija koju su činili Vlaho Bukovac, Robert Auer, Bela Čikoš Sesija, Ferdo Kovačević, Menci Clement Crnčić, Oton Iveković, Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović, uspjela je u svojoj ambiciji moderniziranja i institucionaliziranja zagrebačkoga likovnog života na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Riječ je ujedno o prvim našim školovanim slikarima i kiparima koji su vještine stjecali na uglednim europskim likovnim akademijama. Njihovo okupljanje oko Bukovca i očitovanje umjetničke slobode izdvajanjem/secesijom iz Društva umjetnosti Isidora Kršnjavog omogućilo je priključenje hrvatske umjetnosti aktualnim srednjoeuropskim likovnim strujanjima fin de sìeclea. Iveković je, međutim, s pravom ostao u dubokoj sjeni metijerski superiornih Bukovca i Medovića i njegov se opus najčešće svrstavao u povijesno slikarstvo, a ostali dio njegova opusa dugo je ostao nedostatno poznat i vrednovan.
Izložba je pratila njegov razvoj od historicizma, romantizma, simbolizma do kraja života, kada živi i radi u Velikom Taboru, slikajući tamošnje interijere, pejzaže, pokušavajući se uključiti u nove umjetničke pravce 20. stoljeća. Postav izložbe, koji je slijedio kronološki niz s tematskim cjelinama po izložbenim dvoranama, a svojevrsnu kulminaciju izložbene inscenacije doživjeli smo u velikoj dvorani s ključnim djelima historijskog slikarstva, kanonskim vrijednostima nacionalne umjetničke baštine, potpisuju Petra Vugrinec i Danijela Markotić, a dionicu Ivekovićevih ilustracija i slika nastalih na temelju književnih predložaka autorski je obradila Danijela Markotić.
Ivekovićeva retrospektiva počela je ranim portretima (gradonačelnik Vončina, slikarev stric, kanonik Franjo Iveković, Bela Čikoš pri radu); tu smo vidjeli i iznimno djelo tzv. šarene faze Naša Gospa Cvjetanjska, kao i jedan rijetki akt, te se upoznali s njegovom najranijom, akademskom, tzv. tamnom fazom, kada je slikao Zrinske, gotovo opsjednuto, zbog čega je na Akademiji i dobio nadimak Zrinjimaler. Postav završava motivima iz Velikog Tabora, gdje je proveo posljednje godine života.
Posebnu cjelinu činile su slike s narativnom tematikom, interpretacije književnih djela i narodnog pjesništva poput slike Smrt Petra Svačića prema istoimenoj Šenoinoj pjesmi, ilustracija za Zlatarevo zlato ili Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk prema Mažuranićevu epskom spjevu. Ovdje spadaju i posebne narudžbe za Maticu hrvatsku, za koju je izradio i vizualne simbole – šahovnicu i pčelu.
Iveković je bio i majstor pejzažnog slikarstva. Pejzaži, nerijetko puni simbolike, otkivaju ga kao sasvim nekog drugog autora, intimističkog. Na izložbi se prvi put izlagao Pejzaž s makovima koji je o prije desetak godina otkupila Moderna galerija (danas NMMU). „Na prvi pogled ova je slika jedan prekrasni pejzaž s crvenim cvijećem, međutim to crveno cvijeće simbolizira nešto drugo – prolivenu krv na ratištu. I ako se pomnije pogleda, gore u oblacima su likovi majki koje nariču nad mrtvim vojnicima. U tome je Iveković tipičan simbolist i romantičan predstavnik 19. stoljeća”, tumači Pintarić.
Dosad najcjelovitiji uvid u Ivekovićevo stvaralaštvo upotpunjuju brojni crteži i grafički prikazi, ilustracije, skice za plakate, diplome, akvarelirani crteži narodnih nošnji, historijskih kostima i sl. Iveković je slikao i velike zidne slike folklornog, alegorijskog i vjerskoga sadržaja. Napravio je više od tisuću slika, bavio se fresko slikarstvom, grafičkim oblikovanjem knjiga, časopisa i plakata, ilustriranjem te scenografskim i kostimografskim radom. Tijekom cijelog života u tisku se javljao kao likovni komentator, putopisac i polemičar.
Susret sa slikama Smrt Petra Svačića (1894.), Dolazak Hrvata, Krunidba Tomislava (obje iz 1905.), Pogibija Matije Gubca na Markovu trgu (1921.) i Oproštaj Zrinskog od Katarine (1901. i 1921.) kod brojne će, posebice starije publike, izmamiti sjećanja na slike koje su zahvaljujući oleografskom umnažanju nekad bile česta dekoracija u domoljubnim domovima, a pojavljivale su se i u najrazličitijim medijima, od ilustracija u školskim udžbenicima do ukrasnih kutija bombonijera. (Rastanak Katarine od Petra Zrinskog zasigurno je najpoznatije Ivekovićevo djelo, možda i cijele hrvatske povijesti umjetnosti, slika koja je toliko dopadljiva da je svojedobno postala jednom od najpopularnijih ikad tiskanih oleografija u Hrvatskoj.) Zahvaljujući takvoj promidžbi, Iveković je postao pojam za slikara povijesnih tema, te je ta dionica njegova stvaralaštva bila i ponajbolje obrađena u tekstovima Marijane Schneider i Marine Bregovac Pisk.
Izložba nam je upravo u tom segmentu ponudila i najatraktivnija iznenađenja. Riječ je o za ovu prigodu restauriranoj slici Vivat rex iz 1911., dugo zarolanoj u čuvaonici Moderne galerije (NMMU).
Domaće prilike u kojima će akademski umjetnici ovisiti o posustalim državnim narudžbama i sve veći pritisak vremena koji donosi umjetničke slobode izražavanja u pluralizmu stilova te kritiku akademizma, stjerat će brojne umjetnike u svojevrsnu izolaciju i nemogućnost aktivna umjetničkog djelovanja. Tražeći svoje mjesto u slikarstvu prvih desetljeća 20. stoljeća, Iveković se nastojao prilagoditi pojedinim trendovima, pa će napraviti pokoji iskorak u secesijsku stilizaciju i rasvjetljavanje palete (Naša gospa cvjetanjska, 1900, Zanimljivo štivo, 1902, Žetelice, 1902. i 1904), a u pejzažu će varirati zakašnjeli Stimmung-impresionizam na način austrijskog slikara Emila Jacoba Schindlera (Pejzaž, oko 1908, Šuma, 1900, Pejzaž, 1902, Jesenski pejzaž s djevojkom, 1903, Pejzaž, 1908). Vrlo uspjelima smatramo njegove zimske pejzaže, koji pripadaju visokim dosezima slikarskog umijeća (Lovac sa psom, 1901, U lovu, oko 1904, Zima, 1908, Okolica Velikog Tabora zimi, oko 1920). Kao vrstan animalist, posebice vičan slikanju konja, predstavljen je nizom slika (Na Kordunu, 1898, Trenkovi panduri, oko 1917. i dr.). Izložbeni kabinet akvarela donosi sjajne prikaze hrvatskih gradina izrađenih za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. i prikaze eksterijera i interijera zgrade Akademije znanosti i umjetnosti (JAZU/HAZU) za tzv. Parišku sobu na Svjetskoj izložbu u Parizu, 1900.
Nakon smrti, Ivekovićevo stvaralaštvo pada u zaborav, a njegova se reafirmacija događa nakon retrospektivne izložbe održane 1995. u Umjetničkom paviljonu. Više od drugih naših autora povijesnih tema dijelio je nepopularnu sudbinu pompjerskog slikarstva i izazivao prezir modernista koji su u njemu vidjeli uglavnom ilustriranu patetiku kojom bi se, umjesto slikarstva, zadovoljila povijest, retuširana i prepravljena za potrebe nacionalnog risorgimenta.
Iveković je slikao u inačici sveopće popularne akademske tradicije (pompier) koja je djelovala najveći dio njegova života. Iako je umro 1939., do kad su se istutnjili brojni modernistički i avangardistički stilovi, nije ga zainteresirao ni jedan moderniji pravac, pa je na izložbi bilo više nego bjelodano da je Ivekovićov opus gotovo iritantno akademski i konzervativan, pa na njega kao autora gledamo kao na zanatskog proizvođača žanrovskog slikarstva. Slikar je davao prednost tehničkom umijeću nad ostalim aspektima slikarstva, najzainteresiraniji je bio za motive iz nacionalne mitologije i njihovu važnost u podjarmljivanu društvu, koji su mu osiguravali popularnost i komercijalnost, ali pritom u motivu nije tražio druge likovne vrijednosti, pa se može reći da je njegovo slikarstvo lišeno propitivanja i sumnji u potencijale akademskog načina slikanja, radi čega je ostao slikarom kontinuiteta tradicionalnoga slikarskog izričaja.
© Ivica Župan, Kulturauzagrebu.hr, 5. srpnja 2023.