Senzibilnost i glatkoća pjesničkoga jezika

Piše: Vesna Aralica, 30. ožujka 2024.

Edi Matić: Neke riječi ne stanu u pjesmu, Fragment, Split, 2024.

Literarnost kao jedna od temeljnih odrednica svekolika književnoga opusa Edija Matića potvrđuje se iznova i u nedavno objelodanjenoj zbirci pjesama intrigantna naslova Neke riječi ne stanu u pjesmu. Matićeva zbirka sva izvire iz psihološkoga vremena koje ne poznaje granice sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, a ono čime na prvu osvaja, što je zasigurno i crta njezine univerzalnosti, izuzetna je senzibilnost i glatkoća pjesničkoga jezika, neovisno o tomu kojem se stihu autor priklanja – vezanom ili pak slobodnom, besjedovnom – u iskazu dominantnijem.

Sva je snaga Matićeve poetike u nezaustavljivu proboju emocionalnosti koja se pobjedonosno natkriljuje i nad onim pjesmotvorima izraslima iz ludističkih pokušaja skrivanja nutarnje boli i dnevne tjeskobe (Jednina i množina, Kažešnemašpje …). Čitateljeva osvojenost kreće od suživljena prihvaćanja lirskoga subjekta, bio on JA, TI ili ONA/ON, što pjesnikove stihove oplakuje iznimnom humanom notom, poželjnom referencijalnošću natopljenom iskustvom života kao knjige koja je u neprestanu nastajanju, ali i nužnoj destrukciji kidanja stranica koje je vrijeme nadvladalo. Neke riječi ne stanu u pjesmu nisu tek zbirka pjesama ispovjednoga karaktera već i egzistencijalni krik običnoga, maloga čovjeka, ujevićevski rečeno, zgnječenoga veličinom Neba jednako onako kolikim teretom mu bivaju i udarci Princa Tame od ovoga svijeta.

Matić se odlučuje pjevati iz Erosa, iz proživljenoga, stoga je i jedan od temeljnih motiva njegovih pjesama odnos prema ženi. Lirski se subjekt tako u mnogim formama razotkriva kao onaj koji patnju i gubitak voljene (uz dominantan motiv negiranja istine) pretače u zlatnike tješiteljske poezije, u konstruktivnu preobrazbu kondenziranoga iskustva jednoga ljubavnog suodnosa u muzu nadahnuća („…Samo će moj život / znati da si nestala / Da ni u njega nisi stala…“), čime čitatelja asocijativnom snagom riječi lako uvlači u proces identifikacije s glavnim aktantom lirske ispovijedi („… Pa, dovraga, zašto mi sve to / toliko nedostaje?“). Proces borbe sa samim sobom u trenutcima kad se sve raspada, a mazohistički ljubavni vakuum kraljuje dušom, ekspresivno je predočen sadržajno i formalno (u skladu s onom šimićevskom kako treba razderati „uniforme“ jezika) u Deceptivnom Brevijaru, Smaku, Ctrl – Alt – Del, Dilerovu blefu, a ponajviše u „za blizinom gladnom“ Stvarno,kao sukusu poimanja čovječnosti tek u muško-ženskom jedinstvu. Tako pjesnikova žena postupno izrasta od stvarne osobe, preko mita do principa univerzuma („… Ako bude tog, kažu, kraja svega / a ti ne budeš kraj mene… / E, tad će stvarno biti / kako kažu / Smak svijeta“).Pjesmotvori o prošlim ljubavima izranjaju neopterećeno jednostavno, s prizvukom nostalgije, ali i s pomirenosti u viši smisao svih relacija koje život donosi (Baš nju sam posebno volio, Patetična), nerijetko ogrnutih u motiv zvijezde kao cilja („Zamisli da se nikada nismo sreli / Ti i ja / Za koga bi bila ti / Za koga bih bio ja / i zašto“).

Matić se kao pjesnik rado poigrava dvostrukim smislovima i metaforama u potenciji, u skladu s onom da onoliko pjesama ima koliko ima lirskoga ateriranja na čitateljevu dušu. Jedan je takav ostvaraj i Prazna koji zrcali pjesnikov (čovjekov) strah od praznine, poraza vlastitih snova i nadanja, a s druge strane predstavlja i fobiju od pretjerane hermetičnosti i okrenutosti drugome, što može roditi „rasprsnućem“ svih slojeva koje smo gradili. Genijalno uporabljen motiv moje Babuške, koji se višekratno pojavljuje kao provodni motiv i nosilac idejnoga sloja pjesme (a na tragu je bolnog rastvaranja duše i prihvaćanja istine trenutka), pomna čitatelja ne ostavlja ravnodušnim, nego ga osvaja i začudnom melodioznošću. U pjesmama s lirskim TI, ONA/ON (Shilly-Shally, Muzička, To) pjesnik kao da pokušava prevladati fokusiranost na svoje pukotine, no i one su potvrda čovještva i empatije – vlati izniklih s ljubavna platoa, tako potrebnih za trenutak „pobratimstva lica u svemiru“ („… Svaka nova staza sliči njihovoj, svaka ulica ima isti broj koraka / znakovi kraj puta pokazuju bespovrat“). Matićeve pjesme kao da ne poznaju kraja (otud i nenamjerno, sasma prirodno usklađeno sa sadržajem pjesama, izostavljanje interpunkcije), već bivaju i preživljavaju sa svakim novim životnim zarezom.

Koliko ima povijesnoga vremena (pa i onoga aktualnoga) u zbirci Neke riječi ne stanu u pjesmu? Ima ga ponajviše u tragovima, ali znakovitima. Bulevari otkrivaju pjesnikovu potrebu za diskretnom intertekstualnošću, u tolikoj mjeri naglašenoj da se opjeva ljubav muškarca prema ženi u skladu s onom Ars longa, vita brevis! Sve dok je susreta, živjet će i mit o Annabel Lee, Beatrice, Carmen… Dok je snova, mladost živi, moja Lolita. Cesarićevski će pjesnik zavapiti, u strahu od samouništenja, pred svojim čitateljem: „… I zato, dragi / neimenovani prijatelju / Vrati mi onu knjigu / koju sam ti davno posudio“ (pjesma Baš nju sam posebno volio).Posljednja pjesma u zbirci Edija Matića, Srebreničko zlato, zauzima posebno mjesto kao iskaz pjesnikove gorčine izrečene u snažnoj ironiji društva nedovoljno senzibiliziranoga za žensko pitanje u svijetu – svojevrsni je omaž svim zlostavljanim ženama izbjeglima iz Srebrenice 1995. godine, a koje još nisu doživjele zadovoljenje pravde. Ono u čemu povijest kaska, pjesnik Matić ne želi oduzeti mediju umjetnosti, odnosno konativnoj snazi pjesničke riječi koja će vječno u pamćenje dozivati nevino i čisto Fatimino lice pred licemjernim krojiteljima svjetske pravde. „… Lijepa si dok stojiš pred onima koji te gledaju u čudu / Zašto si još živa?“ stihovi su opomene čovječanstvu, uzdrmanom rasapom temeljnih ljudskih vrijednosti, ali i refleksija pjesnikove zapitanosti nad misterijem zla koje vlada svijetom.

Neke riječi ne stanu u pjesmu zbirka je koja se uvijek vraća svome čitatelju – ono što naslovom nije stalo u pjesmu, oslobađajuće se uvijek iznova smješta u srca onih koji čvrsto grle Matićeve pjesme, kao svoje netom rođeno čedo.