Piše: Vesna Aralica, 2. veljače 2024.
Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji, OceanMore, 2023.
Četvrti objavljeni roman Kristijana Novaka, i već nagrađeni (kao najprodavaniji hrvatski roman na Sajmu knjiga u Istri) Slučaj vlastite pogibelji, čeka slična sudbina kao i njegove prethodne književne uspješnice: Obješeni (2005.), Črna mati zemla (2014.) i Ciganin, ali najljepši (2016.). Dvije su potonje ubrzo doživjele i dva vrlo zamijećena kazališna uprizorenja, što potvrđuje njihovu iznimnu i tematsko-idejnu aktualnost i jezičnu ekspresivnost koja rađa onom poznatom teatarskom magijom. Novak je jedan od onih autora koji se spontano prepušta zavičajnom idiomu kako bi mu dao primat vođe kad je u pitanju predstavljanje priče. A autorove su priče, bez trunka pretencioznosti, sociološke studije o fenomenima marginalizacije određenih društvenih skupina, teško iskorjenjivoj društvenoj nepravdi, sprezi kriminala s vladajućim strukturama itd. Slučaj vlastite pogibelji vješto je konstruiran roman čija kompozicija paralelno vozi dvjema tračnicama, podjednako istaknutim, intrigantnim zapletima: jednim povezanim s osjetljivošću učiteljskog zvanja u suvremenom školstvu, uzdrmanom povredama autoriteta nastavnika, i kriminalističkim, koji zrcali krizu izvršne vlasti zbog nerijetko autokratskog karaktera suvremene zakonodavne vlasti.
Već sama naslovnica knjige pobuđuje brojne asocijacije (grubo otisnuta slova u crvenoj boji), a ono što ovom romanu daje izniman recepcijski odjek maestralno je uporabljena piščeva svijest o važnosti grafostilističkih postupaka koji jasno dijele prosvjetarsku priču od kriminalističkog slučaja: drugačijim ispisom grafema i pripadajućim jezičnim diskursom.
Vrijeme u kojem živimo Novak je predstavio ponajviše razgovornim stilom, locirajući ga na svoj međimurski kraj, oplemenjen iskazima tipičnima za društvene mreže, tzv. virtualnim žargonom kao svojevrsnom sinegdohom novog doba. Ekspresivnost Novakovog kajkavskog narječja toliko je pitka, semantički jezgrovita i smisleno obojana onim poznatim sjevernjačkim smijehom kroz suze (viđena u Brezi Slavka Kolara, primjerice) da podsjeća i na Krležino apologetsko uzdizanje kajkavštine kao umjetničkog medija koji se ne smije oteti zaboravu (ilirci su, valja se podsjetiti, žrtvovali kajkavicu i dali krila štokavskoj ijekavici kao književnom standardu) pa su tako u tom ozračju i tiskane njegove Balade 1936. (100 godina nakon hrvatskog narodnog preporoda) – ne samo kao socijalna satira nego i kao izraz piščeva bunta. Slučaj vlastite pogibelji u tom je smislu i svojevrsna oda bogatoj kajkavskoj baštini, gazofilacij toploga i melodičnoga kaj zbog kojeg se roman čita glatko i u jednom dahu. S dvjema pripovjedačkim perspektivama (Ich i Er-form) čitateljeva je svijest u potpunosti involvirana, a piščeva se autoironijski preispituje može li opstati idući preko ruba govora.
Što je za pisca pogibeljno? Isplati li se antigonovsko djelovanje u suvremenu svijetu? Koliko ga zapravo ima? Umire li pisac ako ne govori istinu? To su samo neka od pitanja koja izviru iz idejnog sloja romana. I premda je riječ o proznom ostvarenju, ono tematski izdvaja dva dramatski oblikovana lika: Marlija, policajca gurnutog u osvetu bratove smrti, i mladu profesoricu hrvatskoga jezika, koja će smrt njegova brata Nenada, također policajca, i okolnosti tobožnjega suicida prokomentirati pred učenicima iz prosvjetarske odgovornosti, no ubrzo će postati trn u peti jednoj tinejdžerici i njezinoj obitelji, a naposljetku i cijeloj školi. I dok će se Marli hamletovski hrvati s gomilom licemjera oko sebe u razotkrivanju potpune istine bratove smrti, profesorica će se poput Antigone odvažno suprotstaviti kreontovskom ponašanju ravnateljice, pojedinih kolega i bahatih roditelja tinejdžerice Sare. Svi zborovi koji se provlače fabulom (na pogrebu, na dramskoj grupi koju vodi ocrnjena nastavnica) neodoljivo podsjećaju na ulogu kora u grčkoj tragediji, pa stalno upiru prstom u osinja gnijezda društva. Autoru se ova intertekstualnost nametnula sama po sebi jer o povijesti samoj istinitije progovara još samo umjetnost kroz svoje simbole.
Novak je sa Slučajem vlastite pogibelji uistinu zablistao neprolaznim sjajem, progovorivši o težini egzistencije i otuđenoj komunikaciji suvremena čovjeka upravo jezičnom lakoćom, odabravši pri tome autentični jezik međimurske sredine i njemu blizak topos koji, kao i svaka manja sredina, boluje od jala, zavisti i predrasuda. Sam Petrica Kerempuh kao da čuči i šapće karakterno dočaranim likovima (Marli, japa, Seka, Trojnar, Posedi) kaj bo rekli u nedostatku ovozemaljske pameti: „ Ako verješ, onda valda verješ i ka je On na sebe zeo ka poravna račune. Nej je na nam. Jedino kaj moremo je probati ne si čistam zasrati živote. Probati ostaviti malo več svetla za sobom, malo meje kmice.“
Sve nedostižne pravde mir su dočekale u ljepoti književne riječi, ma koliko pogibeljno bilo skidanje njezina ruha pred čitateljem. Hrabro se, i nadasve savjesno, rukovodio ovim zovom i Kristian Novak.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 2. veljače 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.