

Piše: Vesna Aralica, 12. prosinca 2023.
Miro Gavran: Portret duše, Mozaik knjiga, 2023.
Zadnji roman jednog od najprevođenijih hrvatskih pisaca današnjice, Portret duše Mire Gavrana, polako ali sigurno osvaja čitateljsku publiku uspinjući se na ljestvici književnih uspješnica u 2023. godini. Ništa čudno ako osvijestimo činjenicu kako je riječ o jednome od najplodnijih pisaca suvremene hrvatske književnosti koji se žanrovski okušao najliterarnije, s jednakom strasti i predanošću, kako u dramskom izričaju, tako i u epskom i lirskom. Višestruko je nagrađivan za dječje stvaralaštvo, prozna i dramska djela (koja se na kazališnim daskama u kontinuitetu izvode diljem svijeta) i općenito za promicanje kulture i afirmaciju hrvatske lijepe književnosti, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan granica Europske unije.
Miro Gavran autor je koji je vitalizirao jednostavnu rečenicu (po čemu umnogome izrazom podsjeća na nobelovca Hemingwaya), svima razumljivu, kao jednu od prepoznatljivih dominanti svoga osebujnoga stila pisanja, no ono čime je osvojio duše čitatelja krije se u duhovnoj pozadini za koju se vezuje i snažna osobnost samoga pisca ponikla iz kršćanskoga svjetonazora. Tko ne pamti njegove uspješnice Poncija Pilata, Krstitelja, Juditu itd., prerasle od slobodne preradbe biblijskih priča u iskonske bildungsromane koji će poslijeratnoj hrvatskoj stvarnosti donijeti katarzičnu živost, s prepoznavanjem u fenomenu žrtvovanja za opće dobro nacije i društva općenito. Takvih kvalifikacija ne može se poreći ni Portretu duše – vrlo razigranom i zgusnutom proznom štivu, omeđenom sa sedam sudbina, tj. sedam priča predstavljenih s isto toliko mogućih forma u izrazu: pripovijesti, pjesme, pisma, filmskog scenarija, ratne reportaže, e-mail prepiske i memoara. Autorovo priznanje ženi kao Božjem biću vidljivo je u naslovima priča koje su jednostavno naslovljene njihovim imenima: od Karoline, Hane, Vere, Marte, Ive, Julijane do Ene. I premda su priče vremenski odvojene, iz njih će postupno izroniti i jedan kolosalan muški lik – Benjamin, nadareni slikar, i na neobičan način povezati vrijeme nakon sloma Hrvatskoga proljeća s aktualnim post-korona vremenom obilježenim još uvijek i snažnim reminiscencijama na zagrebački potres iz 2021.
Prva priča o Karolini zrcali pripovjedačev izoštreni pogled na manjak duhovnosti u njezinoj obitelji i na kobne posljedice s kojima će se suočiti kad se na sestrin nagovor odluči na inicirani pobačaj. Nemogućnost oprosta samoj sebi i srljanje u još dublji mrak grijeha u kojem će zbog nezrelog pristupa životu strast zamijeniti ljubavlju, Karolinu će odvesti i do tjelesnoga oboljenja. Poruka je priče jasna: zloćudna bolest nerijetko je i posljedica života u nesuglasju s Božjim zakonima. Tako je i svaka patnja posljedica čovjekova grijeha, no ono što se ovom pričom podcrtava uključenost je i drugih osoba, kojima je pojedinac okrenut, u stvaranju i razbuktavanju grešnoga ponašanja. Grijeh, reklo bi se, neodoljivo teži i socijalnoj dimenziji.
A koliko je važna i tjelesna čistoća u muško-ženskim odnosima, didaktički progovaraju priče o Veri i Hani u kojima je snažno predočena čovjekova potreba da na izdaju bliske osobe odgovori osvetom i sličnim ponašanjem, što je potom gura u još veći ponor gubitka samopoštovanja. Istina je tamo gdje je i iskrenost, a za čovjeka je najopasnije kad, biblijskim rječnikom kazano, u tuđemu oku trun zapaža a u vlastitu oku brvna ne vidi. Svaki će se čitatelj, bez ostatka, pronaći u ovim obrascima ponašanja i poistovjetiti s likovima. Koliko sa ženskima, toliko i s muškima jer su podjednako skloni grešnu ponašanju, a bez zdrave simbioze (dakako ne nužno i bračne) ne mogu opstati kao ljudi.
Gavranovo pisanje na neki je način i pokušaj nenametljivog pastoralnog djelovanja koje bi i mlađu i stariju populaciju za jedan korak dovelo bliže Bogu. Onome koji bezuvjetno ljubi i bezuvjetno oprašta, koji nije strogi sudac već zaklonica od malodušja i straha. Završetci nekih priča samo su pripovjedački tmurni i bez perspektive, ali upućuju, posredstvom involvirana čitatelja, i na duhovnu snagu koju svaki čovjek nosi u sebi. U Očevu domu ima mjesta za sve, a osobito za one izgubljene. I dok priča o Ivi (napisana u formi ratne reportaže) svjedoči o tomu koliko ratno ništavilo (koje sa sobom donosi neizvjesnost i stalnu ugrozu za osobni integritet) može potaknuti pojedinca (i muškarca i ženu) na pronalaženje lažne utjehe i mira u tuđem zagrljaju, priča o Eni (napisana u formi memoara) suptilno iznosi istinu o sakramentalnoj snazi braka i iskonskom duhovnom zajedništvu žene i muža, koje se ne može razvrgnuti ni nakon brojnih iskušenja. Zanimljiva je pri tomu i asocijacija koja dolazi od staroslavenske riječi za osobu supružnika: to je onaj koji ore istu brazdu. Životnu i nebesku. Iako je Benjamin lik dobronamjerna umjetnika kojeg će čitatelj u kontinuitetu povezivati s mnogim ženskim likovima, a karakter odnosa razotkrivati u njegovu očajničku traženju majke (sklonost vezivanju za starije žene, no u duhu jednako nezrele kao što je i sam) što će se uvijek događati u njegovim kontaktima sa ženama od rane mladosti kao kompenzacija za bol uzrokovanu ranom smrti majke Danice, Benjamin je maestralno iskonstruiran karakter koji će postupno doživljavati svoje obraćenje i puno preobraženje duha i onda kad bude odustao od javnog pokazivanja djela svoje najodanije tješiteljice – slikarstva.
Nakon raspada braka s Enom (prigrlivši bijelu laž kao pametnu metodu u komunikaciji i zatajivši joj pri tomu postojanje izvanbračne kćeri Julijane) Benjamin će se povući u osamu i opsesivno stvarati portrete samo jedne žene – svoje Ene. Dugih 14 godina bit će okrenut prirodi i svojim pčelama i unutarnjoj boli zbog ženina preljuba, ali i zbog vlastite grižnje savjesti što je dvoumnu Enu ostavio bez savjeta i uskratio joj punu istinu. Pripovjedačko je ovo (i životno) svjedočanstvo kako Bog uvijek ispravi pogreške iz neznanja jer ne želi da DOBRO umre u ljudskim srcima. U osvit zagrebačkog potresa, jednim telefonskim pozivom, jednom brigom za bližnjega svoga, Benjamin će preusmjeriti život svoje obitelji i obnoviti zajedništvo koje je bilo uzdrmano, kao i Enin stan u centru grada, i učiniti sve kako bi kao zreo muškarac obnovio „kuću obiteljskog duha“. Enin stan će se nakon njihove ponovne simbioze lako obnoviti i postati sigurnim mjestom za življenje cjelokupne obitelji. Priča o Eni zrcali istinu o tomu kako prirodne katastrofe ujedinjuju svijet, a ono što se događa u mikrosferama društva jest probuđenost svakoga čovjeka da reagira mudrošću i plemenitim pobudama. Najbolnija je priča o Marti, čije ime upućuje na martirij, tj. žrtvu. Njezin portret razotkriva život bez slobodna društvena angažmana u vremenu nakon sloma Hrvatskoga proljeća, obilježenom djelovanjem UDBA-e. Vrijeme je to totalitarističkoga mraka koje će Martu nagnati na bijeg, a jedino dobro koje će imati sa sobom u emigraciji bit će dijete začeto iz odnosa s Benjaminom. Priča o Marti zaodijeva se time u novo ruho, matoševski alegorijsko: slika njezina života (u bivšoj Jugoslaviji okarakterizirana kao moralno nepodobna) slika je prognane i iseljene Hrvatske, njezin društveni martirij koji će uroditi plodom neopisive ljubavi i nostalgije onih koji su je morali napustiti, no i stalnim iskušenjima s kojima se suočavaju generacije mladih (u priči Benjaminova i Martina Julijana) bilingvalno odgojenima, ali čvrsto svezanima i za tlo nove domovine. Čitatelju se neminovno zapitati je li čovjeku domovina tamo gdje mu je i srce ili se ona više vezuje uz pojam osobne slobode i samoostvarenja.
Smisao Gavranova Portreta duše očito se krije u povezivanju osobnoga s općim, a kao što svaki portret kao cjelinu gradi, slikarskim rječnikom opisano, tisuću detalja koji mu daju potpunu ekspresivnost, zaključak se bistri sam po sebi: svakim korakom, i onim najmanjim, utječemo na životni tijek i njegovu sudbinu.
Ma koliko borba s onom oživotvorenom krilaticom Tempora mutantur et nos mutamur in illis bila uzaludna, a ponekad i pogibeljna za čovjeka kao individuu, Gavranov pripovjedni sedmerolist (ali sa 14 duša sveukupno, jer se i životni besmisao događa u paru) nadilazi stvarnost pogledom u Nebo: „Ne znam…Kinezi kažu ako želiš živjeti i nakon svoje smrti, moraš posaditi drvo, napisati knjigu ili napraviti dijete“, kako na jednomu mjestu u priči o Marti prosvijetljeni Benjamin reče svojoj sugovornici pod tim imenom. Različiti su putovi osnaživanja čovjekova duha, no ono što povezuje sve ljudske priče s, uvjetno rečeno, sretnim završetkom, jest prihvaćanje osobne patnje kao nečega što se kreće k otkrivanju većega dobra – samo je potrebno dublje zagledanje u same sebe i u one koji su nam na putu, jer je takav pristup pokretač svim istinama da izađu na djelo.
S Portretom duše Miro Gavran čitatelja poziva na hrabro otvaranje prozora vlastite duše, upravo onako kao što je i Benjamin sa svakim novim portretom Ene uviđao svoju nesavršenost, ali i neslućenu mogućnost da promijeni „krive otkucaje“ srca, koje će u priči jednoga dana ipak biti zaustavljeno, ali u miru i s prihvaćanjem Božje volje.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 13. prosinca 2023.