Piše: Vesna Aralica, 5. srpnja 2023.
Damir Karakaš: Potop, OceanMore, 2023.
Zadnji roman Damira Karakaša, Potop, kataklizmična naslova, rađao se dugo, kao i sva štiva uglednih pisaca čije su se reminiscencije, oblikovane protokom psihološkog vremena, nametnule kao temeljni sadržaj fabule koja čitateljevom sviješću klizi neopterećeno, probijajući barijere pripovjedne sadašnjosti simultanom ekspresijom proživljenih i dekodiranih životnih trenutaka.
Autor će i ovim osobnim romanom, koji teče poput rijeke monologa, potvrditi tezu o izoštrenijoj optici kad je u pitanju sagledavanje vlastita života – kad godine pobjegnu, a čovjek se vrati poznatim predjelima unutarnjega i vanjskoga svijeta. Livadama i šternjama rodnoga kraja, liku oca i majke, mladenačkoj ljubavi i studentskom načinu života – riječju, beskraju prohujala vremena čije će obrise, pa i mirise i okuse, pripovjedač proustovski vješto oživiti izvlačeći iz ormara sjećanja.
A ono što Karakaš stavlja pred oči zrela čitateljeva duha tri su pojavnosti koje određuju svačiji život: susret sa samim sobom, dom iz kojeg smo se otisnuli na more života i, dakako, susret sa zamišljenom drugom polovicom našega bića, Erosom – najmoćnijim pokretačem mladoga života.
Kako to izgleda kad se iz prikrajka šulja predratna psihoza mijenjajući stubokom sva obzorja životnih svitanja, autor razotkriva gotovo slikarski, rabeći asocijativne i vrlo upečatljive motive vlaka i kose na početku romana, vraćajući nas slobodnim neupravnim govorom u gradske predjele (i ljubav s Hanom) i u lički krajolik kojim dominira harmonija i okrepljujuća snaga prirode, ali i opori i tvrdi karakter oca, društvena izopćenost ujaka – samouka umjetnika i vuka samotnjaka navučena na kapljicu, te majčin topli i požrtvovni lik.
A Hana je bila bijeg od stvarnosti u grču. Bijeg od paučinaste neizvjesnosti koja se plete predjelima srca poput izmaglice koja zasjedne pod obroncima planine.
Scena kosidbe, u kojoj šutke sudjeluju otac i pomalo razmetni sin, dominantno aludira na smrt koja će grabiti sve pred sobom u skorom vremenu.
Simptomi predratne tjeskobe pojačane i obiteljskom krizom, ponajviše nemogućnošću viđanja kćeri koja je ostala s majkom u dalekom Parizu, kafkijanski izbijaju u introspektivnim pripovjednim pasusima: „…a na tu misao nastavi se odmah povorka mrava koja je sa sobom i na sebi vukla mrtva kukca – a sve to opet povežem sa sobom…“
Solidarnost je nešto što čovjeka oplemenjuje, pa nosio on i pušku umjesto križa, stoga je i jedan od neupitnih simptoma čovjekova odrastanja, jer rat donosi red i svrstavanje – na tragu one Brechtove misli „kako čovječanstvo u miru samo buja poput zelja“.
Slika mještana u zajedničku rovu, stisnutih pod zvijezdama ličke zime, izraz je potopa, ratne kataklizme koja će nepovratno izmijeniti geografsku kartu ovog dijela Europe.
Unutarnji kartografi ispisivat će bolne promjene i iskrivljenost perspektiva vukući se poput živih mrtvaca, ne dajući mira nikome tko je bio pod Nebom migova.
A s Nebom Karakaš i dovršuje pripovjednu avanturu o rastakanju duše: „…u nekom beznađu, kružim gradom, noge idu same…“
S Nebom koje će se prepoznati u slici „ptica se okrene i sklopi krila, kao da se moli za nas“.
Koliko god zemlja jako privlačila zakonom smrtnog propadanja, ma koliko god potopa sustizalo čovjeka i cijele narode tjerajući ih da spašavaju goli život, potopne su vode – vode novoga krštenja duše.
Nove snage i misli i riječi.
Stoga i začetka nove, iduće priče…
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 5. srpnja 2023.