Piše: Vesna Aralica, 27. rujna 2023.

Nebojša Lujanović: Tvornica Hrvata, V.B.Z., Zagreb, 2023.

(Dobitnik V.B.Z.-ove književne nagrade za najbolji roman 2023.)

Tvornica Hrvata Nebojše Lujanovića, uvažena književnika mlađega naraštaja, znanstvenika i predavača, sedmi je njegov roman koji će, kao i svi prethodni (Oblak boje kože, Južina, Godina svinje…) sasvim sigurno pronaći široki dijapazon čitateljske publike.

Dobitna je kombinacija svake književne uspješnice autentičnost i skladan pripovjedni diskurs koji stvara onaj prijeko potrebni užitak čitanja. Tako se i od Tvornice Hrvata teško odijeliti. Roman je to koji se čita u jednome dahu, ispripovijedan u prvome licu (s nužnim autobiografskim elementima) iz vizure dječaka, što otvara pogled na suptilno štivo: izbjegličku priču o obitelji smještenoj u derutnom zagrebačkom stančiću u jeku rata u Hrvatskoj i Bosni. Priča je to mnogih obitelji onoga sumornog vremena, koliko obiteljska – jer se život i dom gasio preko noći, toliko i društvena – ubojita satira na ratno i rano poratno vrijeme obilježeno ekonomskom i duhovnom krizom.

Dječak koji pripovijeda događaje o izbjeglicama, prebjezima i došljacima iz srca Bosne (gdje upravo bjesni ratno ništavilo) i, dakako, one obiteljske koji su kontekstom neodvojivi od tih životnih priča, stvaran je tinejdžer ratnoga vremena, no istovremeno i univerzalno bolan  znamen ukradenog djetinjstva, simbol odrastanja koje nema pravo na svoj fokus i sunčane radijuse bezbrižnosti u skladu s godinama. Sva zbivanja i događaji u obitelji uvjetovani su zbivanjima u Bosni, a prelijevaju se, poput odjeka i zrcala na Saharu (kolokvijalni naziv za izbjeglički hotel u Zagrebu) i osnovnu školu koju iznimno inteligentni i empatični dječak pohađa bez većega interesa, u skladu sa zakonitostima mučne obiteljske svakodnevice u kojoj je redovna pojava bila da su živopisni gosti –  poznanici i dalja rodbina iz Bosne, od kojih nitko nije prešao granicu neoštećen, ovako ili onako, stalno u njihovim krevetima, a domaćini na podu. Njegova je životna škola u suprotnosti s očekivanim stupnjem zrelosti koji propisuje nastavni plan i program, stoga će i škola proći pokraj njega kao nešto beznačajno i uglavnom nestvarno. Knjiga se čitala na ulici, u hotelskoj sobi, pri otvaranju paketa humanitarne pomoći i u pogledu na konzerve od kojih je bolio trbuh i zatvarala se nakon prijelomnih događaja, a onda sizifovski iznova otvarala. Zlopaćenju nikad kraja… Kako se sve to može preživjeti, upitat će se možda neki hladni suvremenik mimo kojeg, poput bujice, protječe tuđa nesreća kao neka bezimena rijeka, dok će uživljeno i zatravljeno stajati pred životom drugoga tek onaj kojeg se to ticalo i osobno. Ljudi najteže uče hodati u tuđim cipelama. I tako će Sahara postati mjesto dječakovih najvećih iskušenja, pustara njegovoga ranog hrvanja s Nečastivim, skrivanja od majke i dida kad nešto zariba, ali i mjesto pronalaženja utjehe za ranjenu dušu, mjesto otkrivanja životne ljepote u crnomu humoru i u igri sa svojim vršnjacima sličnih životnih sudbina.

Čitatelj može jasno pratiti i jedno posebno svjetlo u dječakovu životu koje će vječno ostati u njemu, u obliku nježne djevojčice Kristine, od koje će se jednoga dana morati i rastati. Sve u skladu s onom: povuci, potegni, pa što ostane od života. Da se međuljudski odnosi u svijetu odraslih ponajviše grade na onoj „ruka ruku mije“, razlistat će se u nevjerojatno složenoj svakodnevici dječakove majke Anke – Majke Hrabrost, vučice spremne na sve kako bi zaštitila svoju obitelj, nerijetko birajući situacije u kojima će ići i protiv sebe. Anka će stvoriti prijeko potrebnih papira više negoli ima vlasi na glavi, a koji su za mnogu čeljad iz Bosne bili uvjet bez kojeg se ništa ne može dalje – ni ostati u Hrvatskoj niti krenuti dalje iz nje. Svjesno će ući u „tvornicu Hrvata“ jer se ljudskost dokazivala samo u toj sferi i na takav način. Poruka je jasna: u teškim vremenima nitko ne živi svoj život nego onako kako drugi očekuju od pojedinca. Biti majkom i ocem u obitelji gdje i biološki otac, did Stipo, uskoro postaje i njezino treće dijete (u pelenama), 24-satna briga, stvorit će od nje novo biće – istinski antonim prerano odraslom djetetu: isuviše zaigranu ženu koja postaje umjetnicom preživljavanja, oslanjajući se pri tome na glas savjesti i izoštrenu intuiciju.

Lujanovićev se roman najljepše iščitava kao nenametljiv, a topao dnevnički zapis jednoga dječaka uvijek spremnoga na nova životna osvajanja (ali i odricanja od staroga života, što je odlika turbulentnih vremena gdje su ljudi često u čergi) i nove prilagodbe sutrašnjici jer ga više ništa ne može iznenaditi. Nakon svakoga rata dolazi samo točka. I silna potreba za presvlačenjem (kao što i posljednje poglavlje romana simbolično implicira novi početak u životu dječakove obitelji) u novo ruho novoga doba na vidiku. U kojem će konzerve graha i ananasa zamijeniti slasniji komadi pizze i bureka, novi, udobniji kreveti, ali i novi, bezbrižniji događaji, nježne ljubavi i čvrsta prijateljstva. Tvornica Hrvata vjerno je svjedočanstvo kako prevrnuta kanta s vodom djetinjstva neprekidno curi nad svima nama, ali je draž života upravo u novim početcima i novim borbama jer se samo tako može živjeti „punim plućima“. A to je nešto što Bog uvijek nagrađuje, bez obzira na to što većina ljudi nikada neće shvatiti svijet nego samo vlastiti život.

Naposljetku, s Tvornicom Hrvata Nebojša Lujanović svrstava se neprijeporno uz bok zrelim piscima koji se smiono i predano odlučuju obračunati s jednom od najvećih tema u svjetskoj književnosti: temom djetinjstva, predajući je glasu umjetničke obrade s iznimnim nadahnućem i pouzdanjem u dobro srce potencijalnoga čitatelja.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 27. rujna 2023.