Piše: Vesna Aralica, 6. studenoga 2023.

Ivan Lovrenović: U sjeni fantoma, Bodoni, 2023.

(Nagrada Ksaver Šandor Gjalski)

„…Bosna da prostiš jedna zemlja

Imade

I posna

I bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna.“

Tko ne pamti ovaj Dizdarov Zapis o zemlji, sigurnom i odrješitom rukom pisan, metafizički obojen vjekovnom istinom o Bosni i njezinu življu? O Bosni koja nekoć šaptom pade i uz bogumilsku tradiciju potom kršćanstvo i islam primi. O Bosni Katarine Kosače-Kotromanić, mudre kraljice burnoga 15. st., o Bosni Srebrenoj i njezinim franjevcima koji skrbno vođahu svoj narod putovima evanđelja. No, i o onoj anektiranoj i smrknutoj Bosni – o Bosni 20. stoljeća koja će postati vježbalištem za njezin narod pogubnih ideologija čije se posljedice i danas postojano osjećaju i trajno bivaju zapisanima u pamćenju njezinih ljudi. Sve navedeno, kao baštine srce, živo odzvanja i na stranicama nedavno nagrađenoga romana U sjeni fantoma Ivana Lovrenovića – koliko hrvatskoga, toliko i bosanskohercegovačkoga književnika, koji iza sebe broji pozamašan opus proze, povijesnih studija, eseja i kritika.

I kao što vjernik tek bdijenjem spoznaje smisao sakramentalnoga bdjenja, tako se i Lovrenović latio zahtjevna pripovjedačkoga zadatka – raskriliti povijesna vrata Bosne za  kojima su utabani 20-stoljetni kalvarijski puti njezina puka e da bi se dohvatila istina koja teži biti rasvijetljena sa sviju strana. Lovrenović, duboko svjestan kako obiteljska povijest nerijetko ide usukres općoj, tj. službenoj (za koju se pojednostavljeno zna reći kako je pišu pobjednici), odabire formu pripovijedanja koja će samo potvrditi slojevitost i težinu u pokušaju interpretiranja konkretnih povijesnih događaja – uspostave NDH i njezina kraha, bleiburške tragedije i ustoličenja nove vlasti nakon 1945.

I dok čitatelje Ljetopis fra Anđela Jablanovića uvodi u bosanski mentalitet, koji se očituje kao posljedica suživota triju naroda: Hrvata, Srba i turčina (naziv koji se upotrebljavao za muslimane u Bosni), i prijelomne događaje koji će preusmjeriti životne tijekove mnogih obitelji i staviti ih pred opasne kušnje, baštinici pisane riječi, koja je ostala sačuvana u cijelosti ili fragmentirano unutar obitelji Ivana Jablanovića, komuniciraju s čitateljem polifono: biografski ispovjedno i esejistički.

Sve to zaokružuje osoba samoga pisca koji se konstantno propituje je li uopće moguće rekonstruirati čovjeka iz riječi, tj. koliko se do čovjeka može kroz njegove knjige.

Tko je bio Ivan Jablanović? Što o njemu govore fotografije, knjige i notesi koji ostadoše u posjedu supruge i sina Josipa (jedan sin D. umrije mlad) čiji iskazi i sjećanja ispisuju suptilne i bolne stranice obiteljske intime koja se uglavnom vezuje uz život u Zagrebu? Jablanovićevi notesi u pripovjednoj potki otkrivaju intelektualca širokih interesa, a u romanu funkcioniraju kao svojevrsni skener i otisak njegove duše. Od đaka franjevačkoga konvikta, kojemu je stric bio čuveni fra Anđelo, Ivan Jablanović dogurat će do diplome zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, služiti kao kotarski predstojnik u V. u vrijeme osnutka NDH (i pri tome uviđati nehumane postupke ondašnje vlasti prema Srbima i Židovima), potom se priključiti ustaškoj vojsci i zauvijek nestati u povlačenju pred partizanima koji će uskoro pobjedonosno umarširati 1945. zagrebačkom Ilicom prema Harmici. Egzodusu ustaške vojske, domobrana i civila (iz kaotičnoga Zagreba prema Mariboru) priključit će se i četnici, pripadnici crnogorske vojske, čak i nedićevci. Glavni lik romana nestat će pred očima svoje obitelji (pamtit će tek njegov čvrst zagrljaj i nadu u povratak kad „opet sve bude dobro“) i biti premješten bez amnestije nove vlasti u komunistički logor u Vršcu. Kako je umro ostat će vječnom tajnom, a ta će činjenica otrovati Josipovo djetinjstvo i mnoge mu noći učiniti besanima i tjeskobnima. A školske dane uvijek obilježenima zbog očeva opredjeljenja za pogrešnu ideologiju u burnim povijesnim previranjima. Da svaka vlast brzo korumpira i da revolucije jedu svoju djecu, imat će se prilike vrlo brzo uvjeriti i Jablanićeva obitelj, preživjela supruga i „baštinik Ivanovih knjiga“, sin Josip, koji će tako ostati u sjeni fantoma, tj. nestala oca, čitav život. Kao još nezrela dječaka proganjat će ga hamletovske dvojbe, a majci će teško oprostiti jedan večernji izlazak s prijateljicom, kad je usne namazala jarko crvenim ružem, što će ga u suzama i gnjevu otjerati u sobu. Završetak romana, koji zbog središnjega sadržajnog fakta o nestalomu Ivanu Jablanoviću to uporno odbija i biti, u krležijanskoj maniri retrospektivno-simultanog pripovijedanja iznosi sličice iz Josipova djetinjstva provedenoga s majkom na zagrebačkome Gornjem gradu. Sa ženom koja poput Penelope nikad ne gubljaše nadu u život voljenoga supruga, pa će Josip jednoga dana, netom nakon majčina ukopa, u ruke primiti od ljubazne djelatnice iz pogrebnoga poduzeća njezin vjenčani prsten koji s ruke nikad nije htjela snimiti.

S vremenskim skokom čitatelj se susreće s Josipovim služenjem vojnoga roka, a potom i političkim progonom i preventivnim zatvaranjem zbog „moralno-političke nepodobnosti“ nestala oca, Ivana Jablanovića, čovjeka koji je u svomu notesu zabilježio Pascalovu misao kako sadašnjost nikad ne može biti čovjekov cilj nego samo sredstvo. Budućnost je cilj. No tako čovjek zapravo ni ne živi, nego se samo nada da će jednoga dana živjeti. A Josip Jablanović na vrijeme će, kao zreo i oblikovan intelektualac, uvidjeti kako bi politika i „dva oka u glavi zavadila“, a da će „dobra biti kad zla nestane“, kako jednom reče did kojemu dugovaše častan spartanski odgoj.

Je li povijest uistinu učiteljica života ili tek iluzija pobjednika koji se pohlepno uzdižu stvarajući fantome kao stalne prijetnje da bi se i sami lišili straha, pitanje je svih onih koji nikad nisu prestali komunicirati s mučnom i tragičnom prošlošću vlastitih obitelji, a Ivan  Lovrenović ovim će romanom-kronikom snažno posvjedočiti kako je pojedinac, pa i narod, jači i od povijesti same, jer čovjekovu veličinu čini misao, a „srce je građanin svih zemalja“, kako baštinik Jablanovićevih knjiga i njegove literature jednom s ponosom istače.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 6. studenoga 2023.