Piše: Vesna Aralica, 14. srpnja 2023.

Ivan Aralica: Mačke i macani, Školska knjiga, 2021.

Bardima književne proze, koji za pisanje i od pisanja žive u duhovnom smislu, u zreloj fazi njihova stvaralaštva nerijetko se događa potreba za interferencijom fikcije i autobiografije u pripovjednom diskursu.

Iz takva je stvaralačka rakursa nastao i zadnji roman Ivana Aralice – Mačke i macani (završna priča) koji sadržajno pripada ciklusu Blažinih priča u kojem će se naći još dva romana – Farrell i Duh zloduha te zbirka pripovijetki Grmovi divljih ruža.

Ivan Aralica odavna se ustoličio u hrvatskoj književnosti kao vrstan majstor pera, kojeg je – usput rečeno, u čaroban svijet pričanja priča nježno i nenametljivo uvela časna sestra Domina kad je još dječakom bio… Tu je svoju životnu epizodu, kad ga je obitelj kao dječaka zaražena malarijom smjestila u samostan sv. Križa na Čiovu, opisao toplo i s puno ushićenja u svom velebnom romanu Sunce. Jer se liječeći od jedne zaraze, doživotno zarazio magijom stvaranja priče.

Mačke i macani upravo su jedno takvo štivo koje je žanrovski nemoguće precizno odrediti jer je polifoničke strukture s dvama pripovjedačima – Blažom i samim autorom, koji pak dominira svojom naracijom, iznoseći u njoj neke ključne događaje iz društveno-političke stvarnosti koji su ga i brusili i uvijek iznova potvrđivali kao pisca umjetnika, a ne državnog pisca, kao što su mu neki zlobno znali prišiti aludirajući na njegovo prijateljstvo s prvim hrvatskim predsjednikom, kad je potonji već bio preminuo, a sam pisac posve zasluženo postao i članom HAZU-a.

Sugestivno će to i sam pisac potvrditi riječima u svom romanu, ne lišenima gorčine i nutarnjih jada: „Magija pisanja i magija objavljivanja onoga što sam olovci povjerio bilo je moje duhovno piće i duhovno pijanstvo. Samo to!“

Autorove će priče u romanu zasjeniti Blažine dvije, ali će ove dobiti novu narativnu vizuru – vizuru zrcaljenja mogućih čovjekovih ponašanja kako bi se došlo do cilja, što će takvim dijelovima, inače razgranate fabule, dati simboličan okvir ili ključ za razlikovanje dobra od zla – neka vrsta smjerokaza za daljnje projekcije.

Nema čovjeka koji je uspio pobjeći sjećanjima, naročito onima tegobnima i tmurnima koja ga vraćaju u vlastito raspeće, u kalvariju međuljudskih odnosa, u pobjedu Dobra i Krotkosti nad Zlom.

San, pak, kao literarni sadržaj uvijek se očituje kao terapeutska pobuda samog pripovjedača jer iz tog snoviđenja često izrasta jedna nova i svježa istina, jedno sunce – upravo onako kao što Aralica opisuje svoj prvi san (s ključem) na obali Mahnite bare gdje se susreće s Gustom, Lipšom i Žutokosom, koje prkosno i prpošno izviru iz tog mrijesnjačkog carstva i žabokrečine „izgovarajući se“ za kakve plemenite vile…

Iskusnu čitatelju neće promaknuti Araličina erudicija i potreba da stvaralački uključi i fantastične elemente bajke, vežući je za konkretnu povijesnu stvarnost u metadiskurs u kojem se od čitatelja, slično kao od gledatelja u epskom teatru, zahtijeva zauzimanje stajališta na temelju viđenoga. Upravo je to činjenica koja katkad ljudima-promatračima najteže polazi za rukom.

U snovima se za svakoga čovjeka kriju moguća rješenja ako se one arhetipske asocijativno-intuitivnom metodom pokuša razložiti – upravo na tragu autorova opterećenja, u podsvijesti,  davno potisnutim traumama, koje paradoksalno jednoga dana mogu postati  i velikim pokretačem i stvaralačkim impulsom. Aralica će se tako, u konfesionalnu tonu, u jednoj reminiscenciji prisjetiti korijena osobne neurastenije uzrokovane smrću mlađega brata Josipa u dječačkoj dobi, a čitateljima otkriti blisko prijateljstvo s pokojnom glumicom Enom Begović koja je muku mučila tijekom leta zrakoplovom (a taj njezin panični strah i tjeskobu tumačio je gubitkom oca u djetinjstvu) i u osobi pisca tijekom zajedničkih prelijetanja ovih prostora tražila utjehu zovući ga od milja – dundo.

Da je umjetnost prostor osobna traženja i jedna od najmoćnijih tješiteljica, lijek mnogim neurastenijama, dokazat će se i ovom pripovjedačevom digresijom.

Ima još jedan lijek za sve moguće egzistencijalne nedaće, a to je svakako sposobnost za humorno sagledavanje prošlih događanja, otklanjanje crnih misli kroz prizmu groteske – bilo samoga sebe (uklesanog u liku četiriju predsjednika – aluzija na likove američkih predsjednika uklesanih u Južnoj Dakoti), bilo u prikazu neprijatelja u zmijoliku liku žene Žutokose, koja će u Mahnitoj bari ostati i kad se sva voda povuče iz nje.

Aralica će, kao iskusan pisac i čovjek koji je prevalio zavidnu dionicu životnoga puta, u nasljeđe namrijeti važnu životnu pouku: da se neprijatelja mudro treba držati na distanci i biti svjestan Nečastivoga koji uvijek vreba iz redova ljudi.

A začinit će svakako tvrdnjom (u romanesknom poimanju vremena – jedne ljetne večeri, pred neveru, u Suhom Potoku, u društvu svoje supruge, a nakon Blažine smrti) kako Bog vodi čovjekov život, pa o kraju – čak i priče same, nema smisla raspredati.

A tko su mačke i macani?!

Odluka je na čitatelju: može ih potražiti na metaforičkoj razini (idući za onim Shakespeareovim traženjem zrcala u stilu koga svrbi, nek’ se češe) ili potražiti stvarna lica iz piščeva života, među kojima su oni koji nisu shvatili autorov – kako stvaralački, tako i životni moto, sažet u ključnoj rečenici: „Meni je književnost što i gradnja i dogradnja, uređenje i preuređenje kuće u kojoj stanuje moja obitelj, moja zajednica po krvi, i moj narod, moja zajednica po jeziku, od bilo kojeg krvnog roda njezini članovi potjecali.

Mit se, stijena se na kojoj je zajednica građena ne raspada od udaraca sa strane, bili udareni u neveri ili vedru danu.“

Trebalo bi još tek dometnuti: ars longa, vita brevis!

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 14. srpnja 2023.