Piše: Vesna Aralica, 5. rujna 2023.

Alida Bremer: Snovi i kulise, Fraktura, 2022. (u prijevodu Bojane Bajić)

Snovi i kulise, hvaljeni roman Alide Bremer, njemačko-hrvatske književnice i prevoditeljice, izvorno napisan na njemačkom jeziku, svoje je svjetlo dana ugledao i u prijevodu na hrvatski jezik iz maestralna pera Bojane Bajić. Autorica romana, inače rođena u Splitu, svjesno se prihvatila i izazovne i teške misije da blisko progovori  o svome gradu, ali iz perspektive nekoga tko gleda Grad pod Marjanom u burnim desetljećima prve polovice 20. st.

U književnosti je inače najteže oživotvoriti genius loci a pri tome minuciozno istaknuti i sve detalje kako materijalne, tako i duhovne pojavnosti koja je u stalnim povijesnim previranjima, a čine je ljudi i događaji. Taj panoptikum biva zamršenijim s dodatnim migracijama ljudi i njihovih mentaliteta. I kao što će Orhan Pamuk čitateljskoj publici – a ima tomu cijelo desetljeće, ponuditi „najsjajniju“ studiju o Istanbulu, gradu i njegovim sjećanjima, na sličan način Alida Bremer predstavlja svoj grad europskim čitateljima 21. st. sa svim njegovim identitetima, kulturološkima i političkima – u prvoj polovici 20. st.

Svojevrsni je to roman-rijeka, pravi pravcati Amarcord koji meandrira splitskim kalama, pjacom i rivom, „trbuhom grada“ i peškarijom… iznoseći na pladnju duh „najluđega grada na svitu“ u vrlo turbulentnom povijesnom vremenu: raspada monarhija i rastućega nacizma, uz istodobni procvat komunističke ideologije koja će se poput maslačka proširiti u 30-im godinama 20. st. diljem Europe. Split neće ostati imun na tu ideološku raznovrsnost potaknutu društveno-političkom smjenom dotrajalih ideja i pronevjerenih ideala na europskom kontinentu. Stoga će život u njemu nalikovati uzavreloj košnici s puno došljaka koji Split osvajaju novim idejama ili se pak dolaze odmoriti od čudnih vjetrova koji pušu u njihovim matičnim državama. Uz svoju sočnu čakavicu, Split je tolerantno prihvaćao i mnoge druge europske jezike, a s njima i kulturu i modele življenja zemalja iz kojih su se širili zaslugom ondašnjih najučinkovitijih masovnih medija (kina i kazališta; različitih žurnala i glasila). Na jednom će mjestu u romanu jedan lik iznijeti ključnu misao o „splitskom fenomenu“: „Ta vidite u kakvim vremenima živimo. Atentati, skupovi, omladina baca kamenje na redarstvene snage. Kraljevi dolaze k nama s ljubavnicama kupati se goli! Snimaju se filmovi kao da smo kulisa, a ne stvarni grad. U kazalištu se okuplja više ljudi nego u crkvama, u kinima još i više.”

No Snovi i kulise, osim što su vjerna historiografija Splita, „vječnoga mladića“ primamljivoga strancima zbog svojih ljepota još od antičkog vremena (Nije Dioklecijan bio lud!), ponajviše je vrlo uspjela inačica kriminalističkoga romana koji u potki nosi zaplet o istrazi jednog umorstva. Jednoga dana u luci će osvanuti leš Darka Barića, a u trenutku kad Splitom vlada čak šest političkih tabora, osumnjičeni postaje svatko i nitko. Najdragocjenijom informacijom postaje ona koja je izrečena u neformalnom kontekstu, u oštariji, na pazaru – došapnuta u uho, u slučajnom susretu. Za njom će mukom tragati Mario Bulat, policijski komesar.

Autorica za to vrijeme čvrsto drži u rukama onaj diskurs romana što se poput lopoča razlistava rasvjetljujući autentično društvene mehanizme koji upravljaju gradom Tijardovićeva vremena i njegovim stanovnicima (onima iz bogatih splitskih fameja čiji su tineli bili promenada raznih kulturnjaka, ali i oholih i razmetljivih političara, te siromašna varošanskog i radničkog puka) i time postaju glavnim začinom priče o Splitu koji će kao takav ubrzo nestati s povijesne pozornice početkom Drugoga svjetskoga rata.

A što li će čitatelju razotkrivati postupno slučaj umorstva Darka Barića? Autorica će nam otvoriti kućna vrata mnogih splitskih uglednih obitelji (Zavoreo, Torchi, Petrinelli…) kako bi se ćirnulo u njihove žmule i pjate, kamare i tinele; služinčad i večernje goste, a osluhnuli dijalozi, politička stajališta; snovi, iluzije i sukobi s djecom kao pripadnicima mlađeg naraštaja zaraženog dvjema ideologijama, ravnopravno zastupljenima po pojavnosti – futurističkim nacizmom (moglo bi se slobodno reći narcizmom) i komunizmom. Kriminalističko će se klupko rasplesti na način koji vjerno dočarava spregu rastuće ideologije s dobro ušminkanim kriminalom i izvršnom vlasti. Komesar Mario Bulat shvatit će navrijeme kako je upletenost u umorstvo Darka Barića činjenica koju je uspio privesti istini, ali ne i pravdi. Glavni komesar političke policije zataškat će cijeli slučaj i skloniti ubojice na sigurno. Kao što to obično biva u scenarijima špijunskih filmova i u srodnim književnim uradcima slične tematike, u pržunu obično završi nevini – kako bi se tijekovi istrage skrenuli drugim smjerovima.

Iako se roman Snovi i kulise iz jedne perspektive čita udivljeno i s puno nostalgije, naročito oni dijelovi koji s vjernom minucioznošću otkrivaju kulinarske navike i stil življenja prve polovice 20. st., slika predratnog Splita je slika koja ledi krv u žilama. Žbiri i uhode sa svih strana kolaju uličicama, a idejama zatravljena mladež nestaje preko noći… I dok Pjacu i manje trgove okupiraju sumnjivi pučki tribuni šireći opasnu ideologiju u crnokošuljaškim odorama, senzibilniji i produhovljeniji pojedinci napuštaju Grad pod Marjanom, koji će po tko zna koji put u povijesti zamrijeti i stati sa životom pred nadolazećim ratnim ništavilom. Slike su to grada koji će utonuti u san, utihnuti i pokušati sačuvati ono malo amarcordskog svjetla iza tamnih škura. Neizbrisive su to „fotografije grada“ koje čitatelju prizivaju i one čuvene filmske kadrove Smojina i Marušićeva Veloga Mista, koliko u onim svijetlim i opuštenim trenutcima, toliko i u onim tjeskobnim i mračnim…

Ipak, jedan dio Splita nikad neće umrijeti, a ostat će sačuvan u svakom voltu Dioklecijanove palače, u onim izbama što ih s vanjske strane rese tiramoli a s unutarnje sjetne ponistre s prikučenim škurama… Ma koliko se širio pod skute Mosora i Kozjaka, srce Splita vazda je kucalo kao „malo misto“,  samo sebi dovoljno: sa svojim dišpetom i ćakulama i ne hoteći izrasti u neko „velo misto“jer je kontrola nad životom i pogled u susidovu kamaru najvažnija stvar na svitu, pa bila ona nekada i hitchcockovski „prozor u dvorište“.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 5. rujna 2023.