Piše: Vesna Aralica, 9. listopada 2023.

Burza rada, zbornik priča (urednica: Julijana Matanović), Lađa od vode, 2023.

Burza rada hvalevrijedan je idejni projekt sveprisutne književnice i sveučilišne profesorice u mirovini, Julijane Matanović, koji u jednoj knjizi donosi priče dvanaest autorica i jednu njezinu – završnu priču naslovljenu kao Tkalja, s kojom se pojavljuje u ulozi referentice s burze rada. Riječ je o raznovrsnim pričama različito afirmiranih žena današnjice, naših sugrađanki, kojima je zajednička tema upravo položaj žene u obitelji i društvu, njihova egzistencija u bližoj i daljoj prošlosti, dakako, ogrnuta zakonitostima proznoga ogrtača.

21. stoljeće još uvijek poput roba vuče breme diskriminacije i stereotipa koji se stvaraju u vezi sa ženskim djelovanjem, kako u obitelji, tako i u društvu. Književni je feminizam (naročito onaj ibsenovski) još u 20. st. podcrtao vrijednost žene kao najjače centripetalne sile u obitelji, ali i njezine potrebe za društvenom afirmacijom i samoostvarenjem, koji umnogome ovise i o sinergiji s muškim spolom. A koliko je uzdizanje žene na društvenoj ljestvici povezano s emocionalnom sigurnošću zadobivenom u ranom djetinjstvu i zašto je odabir zanimanja nerijetko i zrcalo duha suvremene žene i njezinih želja, ali i padova, ovih trinaest priča – većinski realitetnih, sugestivno donosi pred čitatelje. U lijepoj je književnosti sve o ljudima zapisano, a tko se sam laća pripovjedačkog zanata, neizostavno će posegnuti za književnim oblicima na čijim je vrelima u ranome djetinjstvu hranio svoj duh i izoštravao sliku svijeta. Tako Burza rada, slijedom rečenoga, postaje okvirom i za doslovno shvaćanje života, ali i za ono u prenesenom smislu koje je plod relacije pisac – čitatelj. Koje priče bolje prolaze na  čitateljskoj burzi rada, ovisi isključivo o onom šekspirskom prepoznavanju, kliku, poznatijem po citatu iz Hamleta: „Koga svrbi, nek’ se češe…“.

Prepoznavanje samoga sebe u nekome književnome liku može uistinu djelovati ljekovito, pa i onda kada je to prepoznavanje susret s vlastitim traumama i duševnim ožiljcima. Kafka je, primjerice, u svome Dnevniku odavna zapisao kako treba čitati knjige koje nas jedu i bodu jer nas pokreću u procesu samoiscjeljenja. Čuda i bljeskovi duše događaju se upravo u tom procesu kada je krug zatvoren: ranjena duša pišući ozdravlja i budi spavača – čitatelja. Lijepo je to izrekao Tin Ujević u svojemu Riđokosom Mesiji: „Ne rasklapaju se dveri duše kao cvijeće zorom. / Valja tući zvekirom. Buditi spavača.“. Priče Danijele Crljen i Anje Šovagović-Despot razotkrivaju ženska zanimanja koja su ujedno i životni pozivi s obzirom na to da traže cjelokupnu uključenost osobe u toj djelatnosti. Samo balerina zna da balet nije zabava ili igra nego istinska žrtva, ali zabavlja druge. To elegantno žensko biće posvećeno je gledalištu i svečanim trenutcima preobrazbe fizičkoga bola, koji osjeća u pojedinom dijelu tijela, u unutarnju ispunjenost i sreću. Samo glumica, s druge strane, umije rastvarati nečiji život u detalje i tako zablistati primjerice u ulozi barunice Castelli i postati neka sasvim druga žena na nekoliko sati. Balerine i glumice letom osvajaju tuđe poglede kako bi sigurno sletjele na polje nečije duše. Da ženska sklonost dekadenciji ima svoje duboke korijene u strahu i ranama nastalima u djetinjstvu, dojmljivo i slobodno iznosi Rosi Kugli u priči o svodilji koja slijedi svoj put i koja se drži one „nitko ne živi u tuđim očima, već u svojoj koži“ i time pobjeđuje licemjerje utkano u svaku poru društva kojem pripada.

Kako zvuče priče žena (u povijesnome presjeku) koje su „fanatici rada“ i svoju djelatnost obavljaju sa žarom i pomalo opsesivno jer ih „gospodar iznutra“ gura do perfekcionizma, a nekada i do emocionalnog „izgaranja“, pripovijedanjem donose Božica Jelušić (Perodržačica), Iva Mirčić (Rudarica), Goga Hajtić (Konobarica) i Vlatka Poljanec (Tajnica). Priče su poput psiholoških portreta, no neki su nastali i u naknadnom otkrivanju samoga sebe, u otklonu od svakodnevice (priča Slikarica Sanijele Matković) ili u daru majčinstva kojim se briše vječna glad za majčinim mlijekom i toksični osjećaj nepotpunosti (priča Dojilja Ružice Miličević).

Ledarica Nade Đerek priziva neka davna, srednjovjekovna vremena kad se žene nerijetko viđalo na tržnicama roblja, ali ih se i cijenilo zbog neke iznimne vještine kojom vladaju kao što je otklanjanje boli u svakodnevnim situacijama, dočim Vrtlarica suptilno iznosi osamljenički način života unutar samostanskih zidina ispunjen molitvom i radom, jednim mikrokozmosom sjedinjenja ženske duše s biljkama i rajskim zelenilom vrta.

Zadnja očica ovoga zborničkog tkanja simbolično završava trinaestom (svevremenskom) pričom o tkalji koja nastaje kao rad u fušu, a potpisuje je Julijana Matanović. Završna je priča o tkalji (poput majstorskoga soneta u sonetnome vijencu) istkana od boli i nerazumijevanja drugih (ma tko oni bili) za osjetljivost duša onih koji su poslani da im budu zrcalo. Krpara, koja je plod svega onoga što tkalja pabirči i prepoznaje kao neizostavan dio neke buduće cjeline te zanimljive rukotvorine (tipične za kontinentalne krajeve) postaje metaforom za pripovijedanje koja u trenutku briše granice na relaciji život / diskurs /metadiskurs. A umjetnost će isplivati, po tko zna koji put, kao najveća vidarica i tješiteljica ranjenih, zanemarenih i neshvaćenih žena.

© Vesna Aralica, 9. listopada 2023.