Piše: Vesna Aralica, 17. kolovoza 2023.

Davor Špišić: Žena Himna – Prva nagrada za dramsko djelo Marin Držić za 2022. godinu

Žena Himna Davora Špišića – dramatičara, scenarista i prozaika, primila je lovorike za proteklu godinu kao najbolji dramski tekst posve opravdano i, nadasve, očekivano.

Slojevita jednočinka, društvena je i psihološka studija o obiteljskim odnosima i društvenim mehanizmima koji su u stalnim povijesnim previranjima. Iz prizora u prizor, prošetat će se povijest, kranjčevićevski rečeno, u „sramotničkoj halji“, poglavito ona bolna, 19-stoljetna, nakon sloma ideala jednakosti, bratstva i slobode, i ona kobna, 20-stoljetna koja će iznjedriti dva svjetska mraka – fašizam i staljinizam: ideologije verbalnog delikta, svih oblika diskriminacije i gubitka temeljnih čovjekovih sloboda.

Tko li je Žena Himna u drami?

Ni više ni manje nego Paula pl. Preradović, unuka glasovitoga hrvatskoga pjesnika Petra Preradovića, inače pravoslavca, gorljiva domoljuba i pripadnika hrvatskoga narodnog preporoda (Preradović je službovao kao austrijski general, a na poticaj Ivana Kukuljevića Sakcinskog propjevat će srčano prvi put na materinskom jeziku 1844., objavivši svoju pjesmu simbolična naziva Zora puca u časopisu Zora dalmatinska, koji je uređivao Ante Kuzmanić u Zadru). A Paula će za života, s puno poštovanja i ljubavi, o svomu djedu Petru i baki Pavici, zadarskoj plemkinji, napisati divan roman na njemačkom jeziku, 1940. (koji će iste godine biti preveden i na hrvatski jezik iz pera Božene Begović, kćeri Milana Begovića, poznata modernista u ono vrijeme).

Još se jedna biografska činjenica vezuje uz ime austrijske i hrvatske književnice Paule pl. Preradović: autoricom je austrijske himne Land der Berge, Land am Strome s kojom je pobrala nagradu od deset tisuća šilinga 1947., potvrdivši time svoj književni renome. Autor Žene Himne spretno se i domišljato u dramaturškom smislu poslužio biografskim podatcima obitelji Preradović koji su mu, kako i sam navodi na početku drame, tek poluga za složeniji govor o svevremenskim pojavama i fenomenima, tipičnima za odnose na relaciji roditelj – dijete i pojedinac – vlast.

Ekspresivnim didaskalijama i vještom, reduciranom podjelom dramskih osoba jedno lice preobrazbom tijela i gesta predstavlja sebe u životnomu vremenu, a neke i drugu osobu, poput Helene, Pauline majke, gorljive Njemice, braniteljice njemačkoga carstva. Helenino lice najlakše će se preobraziti u lice svoga muža, upravo onakvim kakvim ga vide „oči njezina duha“: tankoćutnim, krotkim i zbog toga nedovoljno jakim da „njezin Dušan“ dogura do čina austrijskog generala, kao otac Petar. Dušan će, kao kapetan bojnog broda, iskusiti i pobunu mornara na krstarici Kaiser Franz Joseph, a uloga onoga koji će morati zapovjediti kaznu strijeljanjem pobunjenih soldata, zauvijek će poljuljati mir u njegovoj duši. Paulino će odrastanje obilježiti privrženost ocu (duge šetnje božićnom uvalom njezina djetinjstva u Puli), prkošenje autoritativnoj i hladnoj majci i traumatično iskustvo u internatu. Iz sukoba s nadstojnicom internata (jer se usudila ne poljubiti prsten na kardinalovoj ruci prilikom jednog posjeta njihovoj instituciji navukavši mu k tome i gnjev zbog postavljanja otvorenih pitanja) zrcali se persona grata, Antigonakoja postavlja pitanja: „I Bog je pitanje, zar ne?! Ta i Isus je sumnje nosio…“. Prizor Paulina klečanja na kukuruzu i udarci vrbovom šibom zbog neposluha ilustrira tako čovjekovu slobodu u kažnjeničkoj koloniji. Melem će ranjenoj Paulinoj duši i tijelu pružiti Gerda koja će joj se opasno približiti. Njezine namjere će, dakako, pasti na plodno tlo, nadomjestivši Pauli manjak majčinske topline i ljubavi. Ista Gerda, kad Paula napusti internat potuživši se ocu na nehumane uvjete odgoja, upast će u ralje nacizma kao nepatvorena nacikunstlerica (jer zlo ideologije najjače privlači one koji se nisu ostvarili i pronašli svoje mjesto pod Suncem) i još jednom, ucjenom, dobiti Paulu koja će tada biti u misiji spašavanja života svojih sinova.

Helena je oličenje naučene religioznosti i posvemašnja licemjerstva. Bit će joj najvažnije udati kćer za Nijemca u katedrali sv. Stjepana i radovati se priključenju Beča Reichu – Paula i Dušan pak nikad nisu bili slijepi na autoritarnost. Na Heleninu konstataciju kako svijet ne voli „usijane glave“, kao kontrapunkt odzvanjaju njezine riječi upućene ocu (kad je spašavala glavu od zlostavljanja u internatu): „Nesretna sam. Osjećam se maloumnom jer nam na kraju dana ono što smo učile žele iščupati iz duše…“. Da neprijatelje prvo treba potražiti u vlastitoj obitelji iskusit će i Franz Kafka, ovjekovječivši to u čuvenoj Preobrazbi.

Pojavljivanje Irinina lika u drami, poput kakva snoviđenja i utvare, u interakciji s drugim dramskim osobama – kozačke duše s petokrakom na čelu, anticipira novo doba na pomolu. I dok se jedno Carstvo raspada, rađa se „crno sunce“ u središtu europskog kontinenta, donoseći civilizacijski mrak. Klica komunizma proširit će se Europom poput maslačka, i pod okriljem savezničke pobjede nad fašizmom iznjedriti jednoga dana nove, „opasne klaune“ koji će voditi ovaj svijet. Civilizacijski dosezi sporo se uspinju nad svim grijesima koje čovječanstvo strastveno razvija – grami su to pomaka u tonama licemjerja i čistoga zla. Paula će taj mali pomak osjetiti kao udana žena, pobijedivši na natječaju za austrijsku himnu, i ushićeno kliknuti: „Mama, pustili su me u muški Partenon!“.

A jednoga dana, kad ova drama ugleda svoju publiku, prošetat će se pozornicom Paula pl. Preradović, u završnom prizoru, nagrižena zloćudnom bolešću, u namjeri da hoda „vodom božićne uvale“, zajedno s Irinom, do susreta s ocem Dušanom, bakom Pavicom i djedom Petrom.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 17. kolovoza 2023.