Premijera predstave Keinberg – mjesto koje nestaje redateljice Vedrane Klepice

U utorak, 1. prosinca 2020. u 20 sati, u Teatru EXIT održat će se premijera predstave Keinberg – mjesto koje nestaje dramaturginje i redateljice Vedrane Klepice.

Predstava se izvodi u sklopu zatvaranja ovogodišnjih Ganz novih Perforacija, a riječ je o kazališnoj distopiji o zajednici čija dugoročna industrijska i ekonomska eksploatacija područja na kojem se nalazi doslovno dovodi u pitanje njen opstanak.

Keinberg se bavi moralnim i ekonomskim raspadom male industrijske zajednice u neimenovanom mjestu u Europi. Kazališna predstava počiva na istraživanju  stvarnih slučajeva više gradova,  osobito se fokusirajući na jedno specifično mjesto na samom sjeveru Švedske, u kojem je kroz intenzivnu eksploataciju rudnika željezne rude doveden u pitanje opstanak cijele gradske zajednice. Sličnih primjera o industrijskim gradovima u raspadu ima sve više u cijeloj Europi, i dobar su politički i klasni termometar sistema koji se već desetljećima prirodno mijenja, no isto tako ugrožava cijelu jednu grupaciju radnika te nerijetko kreira urbano siromaštvo. Predstava kroz izvedbeni i vizualni jezik istražuje ponavljajuće principe kasnog kapitalizma u kojem sami sistemi koji su osnova izgradnje jedne ekonomske zajednice, kroz nedovoljnu kontrolu, postaju razlozi njezinog raspadanja.  Što se događa kada jedina industrija koja uzdržava grad/zajednicu, istovremeno odgovara za njegov nestanak? Što se psihološki i sociološki događa s tom zajednicom?

Vedrana Klepica, jedna od najzanimljivijih autorica mlađe generacije, o predstavi kaže: „Keinberg je tvrda, rudarska anti-bajka o imaginarnom mjestu i društvu čiji temelji neosporno ekonomski i moralno propadaju, te ljudima koje je suviše strah suočiti se s tom istinom. Nije me zanimala pozicija uzročnika posljedica, niti nekakvih mračnih struktura. Nisu me zanimali niti veliki konflikti. To je naprosto priča o prosječnosti, o svima nama koji nismo možda toliko pokvareni da radikalnije utječemo na društvo, ali smo dovoljno uplašeni ili bezidejni da mirno gledamo kako sve propada u ništavilo.“