U srijedu 8. prosinca u 20 sati u Kulturnom centru Travno održat će se premijerna izvedba predstave Eduard Drugi Kazališta Hotel Bulić, autora Christophera Marlowea, u režiji Senke Bulić i izvođenju Jure Radnića, Ines Tričković, Paška Vukasovića, Marka Braića, Dušana Gojića, Marinka Leš, Lovre Ivankovića i Eve Zlovolić. Reprizna izvedba održat će se 9. prosinca u 20 sati, također u Kulturnom centru Travno.

Kraljevi padaju. Kraljice izdaju. Roditelji zabranjuju. Potomstvo je gurnuto da vlada prije svog vremena. Ljubavi su nedopustive. Ili ambiciozne. Likovi se njišu među ekstremima svojih egzistencija. Od točaka velike moći i bogatstva, do izopćeništva i bijede svih vrsta. Od života na vrhuncu, do strmoglavih i brutalnih smrti, padaju glave i krune. Ima tu zavisti i ambicije, laskanja, manipulacija, oholosti, osveta, intriga i urota. Disfunkcionalnosti u obitelji. Mnogo se dijaloga koje protagonisti izmjenjuju vrti oko nasilja, ono preuzima funkciju jezika. Lako bi rekli da se radi o dramskom uzorku iz ere vladavine Netflixovih serijala. No, to su premise davnog četrnaestostoljetnog dramskog svijeta i dvora Eduarda II čiji kreator, Christopher Marlowe, pripada prvoj generaciji profesionalnih dramskih pisaca u Engleskoj. Iznenađuje li sinkronicitet djela s današnjom zbiljom? Je li to bilo samo tad, danas to više ne bi bilo moguće? Ne želimo misliti o svijetu kao o tako mračnom mjestu i poprištu?

Sam autor obilježen je kao čovjek koji je svojim životom prekoračio brojne granice, prakticirajući za svog kratkog života izazivanje ortodoksnih vrijednosti društva u mnogim smjerovima. Uz veću ili manju potkrijepljenost dokazima, pripisivali su mu i ateizam, i špijunažu, i homoseksualnost. Neki čak i njegovo umorstvo smatraju aranžiranim, ne bi li se izbjeglo suđenje blasfemiji i ateizmu. Njegovi protagonisti, mogli bi reći, upravo opsesivno biraju svoje putanje bogohuljenja, agnosticizma, izdaje, muške ljubavi, strukture nagona, zlorabe moći, zlorabe spoznaje. Marlowe ih smješta u (svoj) sekularizirani svijet, onkraj božanske kletve i kršćanskog pokajanja, i upravo je ta nužda prelaska granice koja pulsira u njima i njihova egzistencijalna ovisnost o njoj, njezina neizbježnost, teritorij tragedije u njegovom dramskom opusu. Ta konstatacija i manifestacija karaktera koji neizbježno jesu to što hoće, odlaže nas na prag stanja našega svijeta.

Eduard je talac vlastite kože, uhvaćen u svoje podrijetlo, jednokratnu tjelesnost i strukturu nagona. Marlowe s Eduardom artikulira prvog homoerotskog naslovnog junaka jedne europske drame. Kralj, kojem su njegovi odabranici iznad svega ne želi odustati od svog ljubimca bez obzira na prijetnje plemstva, crkve, nedirnut žalbama kraljice, i prije bira građanski rat nego što se misli odreći Gavestona. Muško muška erotika ovdje je građa za jedan od motiva u kojem mu je poslužio povijesni događaj njegova vremena. Erotika među muškarcima decidirano je izjednačena s erotikom muškarca i žene.

Eduard vodi erotsko estetsku egzistenciju. Lakom na povišenu atmosferu, ljepotu vezanu uz užitak i erotsku pustolovinu, spektakl, on živi između fikcije i zbilje, na suprotnoj strani svih dužnosti i hijerarhija koje su mu pozicijom određene, čineći time egzistencijalni prijestup preko granice, prekoračenje. Postaje provokacijom. Njegova tjelesna i duševna samosvojnost koja ne vidi da nema u što zariti zube, tko prekorači granicu vani je, kreće sigurnim putem izopćenja. Konačno taj će ga put egzila ubrzanom spoznajom dovesti od estetizacije života, jer nije lijepo ni suptilno što (u) srcu se dogodi, do vječne mudrosti da se sprijateljimo s nužnošću umiranja. Jer nema točnog vremena za takve koji nisu otisnuti po “našoj” slici i prilici. Tim činom izopčenja, odgurivanja iz zajednice, verificira se strah od stranog, drukčijeg ili ako hoćemo, Drugog. Za blizinu neobično tuđe individue koja se ne može pribrojiti općoj zakonitosti, nema putokaza. Luč sja mnogima iz privida sigurnosti vlastitih dvorišta, ali jedva onom koji je sam potražio tamu. Drukčiji ima vidljivost nevidljivog, civilizacijski gledano, njegovo vrijeme traje, i možemo reći da ne započinje dolaskom već povratkom. Sposoban nas je kao zajednicu neugodno iznenaditi. To mu daje aureolu opasnosti. Subverzivan je jer ukazuje na mogućnost da se društvo negdje izjalovljuje. Tu se i priroda, ne samo društvo, izjednačuje s tzv. normalnim ponašanjem, pa postoji rod i izrod. Kontrolirajući Stranca, naravno, ne stignemo mesti pred svojim pragom. Neugodno se suočiti s vlastitom manipulacijom i konformizmom. Artikulirati ono zazorno u našim životima, drukčije.