

Piše: Vesna Aralica, 25. travnja 2023.
Zagrebačka predstava Franz koju možete gledati u Teatru &TD (od 4. do 6. svibnja), gostovala je u sklopu Marulićevih dana u Gradskom kazalištu lutaka Split. Izvedena je tako jedna od najboljih monodrama koja će dugo ostati u sjećanju, u preciznoj i sugestivnoj režiji Renèa Medvešeka, nastala prema tekstu Tomislava Zajeca.
Predstavu, koja pred gledatelje iznosi mračno vrijeme rastućeg fašizma u Njemačkoj, nosi jedan čovjek – Dado Ćosić, glumac koji to kao da i nije htio biti… Isposničke je pojave (Renè Medvešek uvijek bira pomalo donkihotovske muške pojave za svoje predstave) koju će ljubav prema Kristu i moralna osviještenost dovesti do svetosti.
Franz će Führeru i njegovoj ideologiji reći jasno i glasno „ne“, i pod cijenu rastanka od obitelji u ovozemaljskom životu.
Franz je čovjek koji se oduvijek znao obraćati Bogu na pravi način. Stoga ga je molitva i odvela na krunište, Golgotu dekapitacije (koju će dočekati kao kaznu jer nije htio slijediti onu caru carevo) gdje će se naći oči u oči s Kristom…
Potresna je to ispovjedna drama kojoj je u korijenu upečatljiva dvojba: imati ili biti.
Franz će, dakako, ali ne i bez agonije u odluci, slijediti ono Božje „biti” – i dosljedno odživjeti ostatak života s evanđeljem u duhu, i u kaznionici, u kojoj se vatra vjere i ufanja samo rasplamsati može još više i intenzivnije.
Briljantna gluma Dade Ćosića, uz sugestivnu glazbu i zvukove u gradaciji te izrazom škrtu i tjeskobnu scenografiju, donijela je na daske koje život znače opetujuće totalitarno vrijeme, vrijeme povijesti koje nas stalno opominje kako je „gorko čovjekom biti dok se nož s čovjekom brati”, kako je jednom mudro zavapila naša Vesna Parun.
Na svršetku ove mučne monodrame (kojoj se kraj u stvarnosti nažalost još ne sluti – tamo negdje na rusko-ukrajinskoj granici i poljima Ukrajine šute muze i Bog plače) scenom dominira obezglavljena lutka uz hrpu popratnih nepotrebnih stvari koje čovjek pabirči iz života i sa životom – vojničke odore, naočale za loš vid, nož, kacigu, osim, dakako, križa, figurice konja i janjčića koje aludiraju na nevinost djetinjstva i žrtvu.
A lutka je i u ovoj predstavi uspješan simbol za prolaznost svih kratomanija.
Treba li još reći kako svršetkom ove potresne drame u naboju, drame čovjeka koji nije htio dopustiti savjesti da umre, dominira pljesak publike, dug i ponavljajući? A kako i ne bi kad su mnoge raskajane suze potekle.
Vrijedilo je zaplakati večeras, u Gradskom kazalištu lutaka, ne slučajno…
Franz… Sanctus!
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 25. travnja 2023.