Potraga za književnim logosom

Piše: Vesna Aralica, 3. svibnja 2024.

Damir Karakaš: Okretište, Disput, Zagreb, 2021.

Okretište Damira Karakaša po mnogočemu tipičan je izraz njegove romaneskne poetike, no privlačnost ovoga nagrađenoga romana (književna nagrada Meša Selimović, 2022.) leži u zagonetnosti i mogućnosti višestruka tumačenja.

Solipsističko pripovijedanje u Karakaša teče glatko i neopterećeno, meandrirajući kroz različite topose i vremenske skokove: od ličke kuće njegovih bližnjih (roditelja, djeda i bake), bolnice na Rebru, otoka do stambenog naselja blizu tramvajskog okretišta gdje se zbio nemili događaj ranjavanja sama autora. Ipak, involviranjem stvarnog događaja u fabularni fokus Karakaš uvlači tek onaj istureni dio sebe, fizički, kako bi lakše raskrilio dveri duše koja ide u potragu za književnim logosom, odnosno kreacijom. Poznat kao detaljist, s nevjerojatnom sigurnošću pobuđuje sve čitalačke procese – od uočavanja sitnica i želje za podrobnim praćenjem vanjskoga svijeta do izgradnje sižejnih poveznica u smislenu cjelinu. O ljepoti njegova iskaza ne treba preveć eksplicirati, tek ilustrativno preuzeti kakvu upečatljivu i sugestivnu sliku poput sljedeće: „… gledao sam u vrane, crne kao umočene u naftu…“.

U četiri poglavlja romana s piscem odlazimo u čitateljski poistovjećenu pustolovinu, kao kroz četiri godišnja doba – četiri raspoloženja, a moglo bi se reći i četiri etape borbe s Nečastivim u korist mira koji šepuca, ali naposljetku ipak dolazi u umjetničkoj objavi. Nakon prilično idiličnog prikaza piščeva boravka u rodnom kraju i pomirenosti s oporim karakterima svojih bližnjih, uslijedit će traumatično drugo poglavlje koje će simbolično najaviti djedov bajunet, s kojim završava prvo poglavlje, darovan glavnome junaku u amanet. Prijelaz iz iracionalnoga straha u bolnički krevet zbunjuje čitatelja i ta će se zagonetnost zadržati do posljednje stranice maštovito ispričana romana. Tko ga je ranio? I zašto? Slike skladna prikaza obiteljske situacije u kontadikciji su s nemilim događajem, što otvara golemi prostor zapitanosti nad smislom postojanja i nad onom krilaticom kako je čovjek čovjeku vuk. Stoga je i naslov poglavlja sasvim prikladan, ali i poticajan za razmišljanje, jer se tiče svih nas: Što nam se ovo dogodilo?

„Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu“, a s ovom tvrdnjom otpočinje proces borbe u svim obiteljima pogođenima nedaćama, tj. križevima različite provenijencije. Zanimljivo je Karakaševo suptilno otkrivanje i uzdizanje idejnog sloja romana nad slojevima činjeničnog i osjetilnog – od senzacije boli u ranjenom trbuhu, do snoviđenja u kojima uvijek proviri lice nekog sveca ili Bogorodice same. Treća je priča, ljetna priča oporavka suncem i morem s obitelji, no i prijeko potreban bijeg u samoću i isposničko gaženje zmaja osvete. Junak romana zna da se mudrost rađa u izolaciji i da je hrvanje s lukavim Sotonom izvjesno, no da mu treba svejedno gledati ravno u oči. Bajunet će završiti na smetlištu jer je mir previše skup, a potraga za riječima skupo, ali plodonosno lječilište. I u dijalog sa stvarnošću junak romana ulazi preko riječi, sklapajući ih u mislene konstrukte pri pogledu na ptice (simbole oslobođenja od prizemne more), ali i u uočavanja slova „U“ na mnogim mjestima, čime aludira na negativne društvene naboje. Epizoda ubijanja štakora ekspresivna je metafora piščeve svijesti o obračunu s toksičnim i neuljuđenim pojavama kojima je premrežen suvremeni svijet.

Naslov romana dobiva unisono uobličeno značenje, tijesno povezano i s temom iz surove stvarnosti, ali još više i s filozofskom nadgradnjom, sa zadnjim poglavljem koje slavi pobjedu života nad smrću. Nad smrću trenutka u kojem bi ga Nečastivi mogao u tili čas povući na dno pogrešno usmjerenom odlukom. Junak romana, ne bez kušnji i kriza, bira život i kreaciju u zamjenu za osvetu. Na najveću osvetu dakako da treba pričekati jer se zove oprost, no i s konstatacijom „Živ sam i dobro mi je“ sasvim je moguće preživjeti sve dane. A kad dani protječu uz djecu na kojima svijet ostaje, svaka je izgovorena riječ i najveća odgovornost. Stoga nije tek u grijehu socijalne dimenzije, još više je ima u dijeljenju „radosne vijesti“ okretanja od Zloga. Ne začuđuje nimalo što je ovaj Karakašev lirski triler duše ubrzo i dramatiziran, potvrdivši time status suvremena klasika koji predstavlja krik čovjekove egzistencije u teškim i iščašenim vremenima. Autobiografsko tako postaje opće, a Karakaš nikad ne ostavlja čitatelja bez nade. „… malena je poskočila i s onim svojim neznanjem o svijetu veselo potrčala za vrapcem; ja, kao lik iz romana, polako za njima“,završna je rečenica jednoga romana u nastajanju, a ujedno i poruka kojim stazama kročiti u najvećim iskušenjima.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 3. svibnja 2024.