Osebujna sjevernjačka kultura

Piše: Katarina Marić, 17. ožujka 2024.

Heidi Sævareid: Život na Svalbardu (Longyearbyen, 2020), OceanMore 2023. (prijevod: Anja Majnarić)

Arktički arhipelag – svjetsko najsjevernije naseljeno otočje Svalbard te njegovo svjetski najsjevernije trajno naseljeno mjesto Longyearbyen, upravo poput likova romana Život na Svalbardu spisateljice Heidi Sævareid, živi su organizam i jednakopravan karakter djela sa svojom nemilosrdnom, sveobuhvaćajućom, nadvijajućom, iskušavajućom, neumoljivom prirodom prostranih pustih pejzaža nepreglednog platoa divljine, oštre, britke hladnoće i vječnih polarnih noći te svojom nadmoći neumitno utječe na živote protagonista – prvenstveno na njihove unutarnje krajobraze/krajolike, čineći ih trajno izmijenjenima, izazivajući senzacije poput tinjajuće tjeskobe, nelagodne melankolije i osamljeničke depresije, apatije ali i ozbiljnijih psihotičnih urušavanja koja prijete kako individualnim krizama, tako i onima odnosnima – konkretno ranjivoj bračnoj dinamici naslovnih protagonista – liječnika Finna i supruge mu Eivor 50-ih godina 20. stoljeća.

Sve navedeno potencira i klaustrofobiju malog, zatvorenog svalbardskog društva, osjećaj izolacionizma i zarobljenosti, s finalnim hintom nadolazeće epidemije azijske gripe 1957. (kad je u dvije godine trajanja umrlo između 2 i 4 milijuna osoba na svijetu) – vrlo perceptivno parabolično zrcaleći onodobni prošlonosni kao i aktualni suvremeni zeitgeist; pri čemu je uz pandemijski moment, povijesno točan detalj i pozadinska, kontekstualno šira radnja romana – činjenica Longyearbyena kao rudarskoga mjesta, s neminovnim hipotermijskim pothlađivanjima, psihijatrijskim stanjima i inim rudarskim nesrećama i ozljedama. O svalbardskim tegobama ali i nepojmljivim divotama pisali su, među inima, i kultna pionirka izvan-civilizacijskog življenja Christiane Ritter: Žena u polarnoj noći (Eine Frau erlebt die Polarnacht, 1938), ruski prozaik Vladlen Nikolajevič Ančiškin: Arktički roman (Арктический роман, 1964), Michelle Paver u horor-priči Dark Matter: A Ghost Story (2010), ali i Sigri Sandberg o životu na otvorenom i ljepoti prirodne tame: U obranu tame (Mørke: stjerner, redsel og fem netter på Finse, 2019).

Roman Heidi Sævareid napisan je elegantno i pitko, preciznim, šparnim jezikom i s uvjerljivim okom za detalje; može se reći da je sporogoreći, prigušen i tih, u čemu je pak parcijalno i njegova snaga – čitatelj ne samo da postaje sudionikom života koliko kolebljive, toliko i snažne junakinje Eivor, promatrajući zbivanja kroz njenu perspektivu, nego se ujedno takvim postupkom postiže atmosfera zastoja i nemoći – svojevrsnog lockdowna, ali i simultane suptilne gradacijske tendencije napetosti i nemira te prerastanja u nešto daleko zlokobnije, time pružajući nekoliko slojeva narativa. I iako poneko možda i neće preferirati pomalo abruptivan završetak (a koji doduše može služiti i kao svojevrsni cliffhanger za potencijalne buduće nastavke), riječ je o djelu koje zavrjeđuje da ga se pročita, poglavito oni zainteresirani za osebujnu sjevernjačku kulturu.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 17. ožujka 2024.