Piše: Vesna Aralica, 31. srpnja 2023.
Slavenka Drakulić: Rat je svugdje isti, Fraktura, 2022.

Zadnje djelo Slavenke Drakulić, Rat je svugdje isti, nije slučajno objelodanjeno u 2022. godini, u osvitu rusko-ukrajinskog rata koji će bitno narušiti stabilnost Europe, a potom izazvati neminovne negativne reperkusije i na globalnoj razini – kako u političkom smislu, tako i u gospodarskom.

I dok rat još uvijek traje a čovječanstvo strepi od još težih razaranja i narušavanja ionako krhkog svjetskog mira, intelektualci diljem svijeta, napose književnici, a i ostali kreativci u izvedbenim umjetnostima, dižu svoj glas protiv bratoubilačkog rata na europskom kontinentu.

Uz plejadu književnika s aktualiziranim antiratnim stajalištima svrstala se i Slavenka Drakulić  zbirkom priča u diskurzivnome obliku: Rat je svugdje isti.

Riječ je o autoričinim esejima na temu rata na prostorima bivše Jugoslavije, objavljivanima ’90-ih i početkom 2000. godine, sve do danas, u domaćim i inozemnim publikacijama.

Neke su priče, sadržajno ponikle iz stvarnog, ratnog nukleusa, literarizirane, što, dakako, ne umanjuje njihovu dokumentarističku vrijednost i istinitost nego u toj formi pronalaze lakši put do recipijenata.

O ratu je teško i opasno šutjeti. Ma koliko ratne traume bile teške jer se zaboraviti nikada ne mogu, tek potisnuti u kuteve ranjenih srdaca onih koji su ih osjetili na svojoj koži ili kroz obiteljski gubitak, ipak, postupno i s vremenskim odmakom, iznesene na svjetlo dana, poput kakve relikvije, mijenjat će krvotok generacijama na kojima svijet ostaje.

„Iz krvi i bola niknut će cvijeće/i nikada narod zaboravit neće Vukovar“, a ni Srebrenicu, ni Sarajevo…

Autorica nas iz moralne odgovornosti podsjeća na najveće krvnike rata s prostora bivše Jugoslavije, upozoravajući na njihovu prljavu političku agendu s kojom su zakuhali ratnu juhu, a čiji će opojni miris probiti granice Bosne i Hercegovine te poput plamenog vjetra uništiti sve pred sobom – živote i snove, prijateljstva i ljubavi. Naposljetku i materijalnu baštinu.

I premda je veći dio Europe sa zanimanjem pratio događanja na haaškom sudu: maratonska, većinom licemjerna svjedočenja notornih ratnih zločinaca (neki su dospjeli tamo nakon godina skrivanja i dolijali s izmijenjenim identitetom, s kojim su čak uspjeli karizmatično okupiti i veći broj pristaša glumeći duhovne gurue koji uspješno liječe sve depresije, poput Radovana Karadžića) i izricanja presuda za okrivljene, autorica svojom zbirkom eseja glavnu riječ daje običnomu čovjeku, kao kontrapunkt mainstreamu, stavljajući ga u fokus promatranja a ne patološke pojave vrhovnika, kojemu je ratni vihor (to nešto Crno i Okrutno, krležijanski rečeno) stubokom izmijenio rijeku života u svakomu smislu.

Veričina priča, priča je mnogih djevojčica kojima je rat ugrabio bezbrižnu ljepotu djetinjstva u trenutku suočavanja s teškom istinom: prepoznavanju rođenoga oca na televizijskome ekranu u ulozi strastvena streljača Bošnjaka u Srebrenici. Verica će svoju traumu preobraziti u šutnju i nepovjerenje, i u život i u ljude. Tko zna hoće li više ikada ijednu mušku pojavu doživjeti zaštitničkom?

Josipova je priča hamletovski bolna: nagrizen gorčinom i porivom za osvetom, ubija prijatelja vršnjaka Marka, Srbina porijeklom, misleći, potaknut ratnim ludilom, kako je time poravnao račune i zadovoljio pravdu, a njegovo se kršćanstvo tek survalo u ponor a ideali se srušili k’o kula od karata.

Povratka normalnome više nije moglo biti, jer rat stvara monstrume od ljudi.

Da u nesrećama ima i zrno sreće, ilustrirat će Fahrudinova priča o usvajanju nejačeta, djeteta kojeg će roditi mlada djevojka, Srpkinja porijeklom, i ostaviti ga, pobjegavši u svome bezumlju u strahu od osvete. Fahrudinu i njegovoj ženi taj će insan donijeti najveću radost i smisao života.

A priče silovanih žena, koje će godinama i desetljećima kasnije skupiti hrabrosti i javno svjedočiti protiv onih koji su im oduzeli čistoću tijela i mir u duši a koji se i dalje bezbrižno šeću sokacima, neki su od najpotresnijih iskaza koje žensko srce može ispripovijedati. Slušanje takvih priča pogrebi su u tišini, sui generis. Pogrebi su to u kojima žive žene pokapaju svoje mrtve duše.

Kako li je samo njihova vječnost duga…

Kao čitatelj protrnete, i zamuknete.

Idejni sloj ove vrijedne zbirke eseja sadržan je u priči o rušenju staroga mosta u Mostaru: „I pitam se: zašto osjećam više boli gledajući sliku uništenog mosta nego sliku ubijene žene? Možda zato što svoju smrtnost vidim u padu mosta, a ne u smrti žene. Očekujemo da će ljudi umrijeti. Računamo na to da će naši životi završiti. Uništenje spomenika nešto je drugo. Most je, u svojoj ljepoti i eleganciji, izgrađen kako bi nas nadživio; to je pokušaj zahvaćanja vječnosti… Mrtva žena jedna je od nas – no most smo svi mi, zauvijek“.

Autoričinim refleksijama da se dodati još jedna velika istina: most nikada nije ni sizifovska ni uzaludna gradnja; i onda kad porušen biva, iza njeg’ ostaje praznina koju ljudi ne mogu podnijeti. Stoga ubrzo niknu novi mostovi poput novih ljubavi i novih nada, jer uvijek netko na nas čeka.

Rat je svugdje isti svevremenski je omaž svakom malom čovjeku koji je učinio sve da se spasi od virusa rata i njegovih kobnih posljedica, pazeći da svjetlo u njemu nikada ne postane tama (parafraza naslova jedne novele Ivana Aralice).

I, dakako, najdublja posveta onima koji su se nedužni, u vjetrovima rata, sljubili s crnom zemljom prije vremena.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 31. srpnja 2023.