Piše: Katarina Marić, 3. listopada 2024.
Predrag Krajnović: Sabrana djela za gitaru, Zagreb 2023.
(zbirka notnih zapisa)
U antičkim pitagorejskim zajednicama, u kojima se živjelo po strogim načelima čistoće duše i tijela, velika važnost pridavala se matematici i – glazbi, kao ultimativnom sredstvu njege duševnog života. Pitagorovci su glazbu doživljavali metafizički – kao blagoglasje brojeva i kozmosa, te prvi uvode danas popularan koncept glazbe/harmonije svemirskih sfera. Duša se, po njima, po svojoj prirodi čisti i prirodno izražava odnosno povezuje s puninom kozmičkog života upravo kroz glazbu (i ples, nadodala bi još arhaičnija orfička vjerovanja). Jer, ako glazbu definiramo kao poznavanje modulacija – kako je to sročio „najučeniji Rimljanin“ Marko Terencije Varon, razumljivo je da upravlja kozmosom, ljudima, instrumentima – ona je umijeće postizanja savršenstva te od ranoga srednjovjekovlja i dio prestižnih septem artes liberales – trivije (gramatika, retorika, dijalektika) i kvadrivije (aritmetika, geometrija, astronomija, glazba).
Jedan od rečenih a svakako među najpopularnijim instrumentima jest upravo gitara – također poznata od antike, a pretpostavlja se da potječe od starogrčke kitare (κιθάρα) ili mezopotamskih dugovratih lutnji, da bi kontaktnom akulturacijskom asimilacijom suvremeni oblik krenuo od renesansne andaluzijske arapske verzije vihuele da mano i qitare (قيثارةر) te se tako i danas klasična gitara najčešće povezuje sa Španjolskom, pa posljedično počesto i sinonimno naziva španjolskom gitarom.
Hrvatska je poznata po kvalitetnoj i svjetski ponajboljoj školi gitare. Dokaz za to svakako je i vrsni profesor, skladatelj i gitarist Predrag Krajnović (predavač u Glazbenoj školi Rudolf Matz), među čijim su učenicima i poznati gitaristi mlađe generacije poput Divne Šimatović, Ivana Šimatovića, Antuna Ivekovića ili Slavena Špoljarića, primjerice. Stoga posebno raduje izdanje njegove kvantitativno nevelike (svega 17) ali kvalitativno vrijedne zbirke skladbi Sabrana djela za gitaru, poredanih jednostavno, nepretenciozno i pregledno kronološki, mahom programnih s ponekom apsolutnom (alfonsomontesovski Preludij br. 1, 2020), refleksivnih i tonski oslikanih, primjerice onomatopejski dočaranim zujanjem ali i finalnim šaljivim obratom u Komarcu (1991). Krajnović koristi mnoge glazbene oblike i izražajna sredstva – nepravilne mjere, rastavljene akorde, kromatiku i kadence, zvučne efekte, punktirane ritmove i dinamičke izmjene, flažoletne artikulacije isprepletene trilerima, ukrasima, tremolom i triolama, modulacijske pikardijske terce, sporadičnu plesnu metriku, s izrazitim smislom za finese i detalje.
Ovom decentnom i maštovitom zbirkom očaravajuće nježne i mekane sonornosti, sugestivno milozvučnog te ujedno pregnantno minimalističnoga glazbenog tkiva čiji gotovo arhaični keltski modus sanjivosti priziva „glazbu bogova koji čarolijom uspavljuju živa bića“ (Louis Charbonneau-Lassay) i u kojem se uvijek nanovo mogu otkrivati slojevi interpretacije, zadivljujuće skroman, samozatajan i nenametljiv a posvećen profesor Krajnović svakako daje vlastiti karakterističan pečat i obogaćuje domaću gitarsku literaturu, te bi ista mogla poslužiti i kao inspirativan priručnik učenicima kako u osnovnim, jednako tako i u srednjim glazbenim školama.
© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 3. listopada 2024.