Obrtanje očekivane logike razmišljanja

Piše: Vesna Aralica, 19. ožujka 2024.

Goran Tribuson: Zbogom, Izabel, Mozaik knjiga, 2022.

Goran Tribuson, jedan od najpoznatijih hrvatskih fantastičara i majstora autobiografske proze, svojim zadnjim objavljenim romanom Zbogom, Izabel potvrdio je neprikosnovenost i u dugovječnom žanru proze u trapericama, koja se kod nas razbuktala (pod Salingerovim utjecajem i njegovim kultnim romanom The catcher in the rye) 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, iznjedrivši, redom, velikane proze onoga vremena: Ivana Slamniga, Alojza Majetića, Zvonimira Majdaka i Antuna Šoljana. Dugovječna čitanost i popularnost Tribusonovih djela svakako leži i u činjenici što je izgradio respektabilnu karijeru filmskoga i televizijskoga scenarista, čime je samo potvrdio temelje svoje pasioniranosti koja je u vječnu traganju za dobrom pričom.

A koje su odlike dobre priče za Tribusona pisca? Svakako one koje se u svijesti čitatelja ispisuju filmskim jezikom zbog intrigantna zapleta i osebujnih likova, u njegovoj prozi nerijetko i društvenih tipova, uronutih u džunglu svakodnevice i društvenih previranja.

Glavni protagonist najnovijega Tribusonovog romana nekadašnji je sudionik Domovinskoga rata, popularnoga nadimka Crni, koji će se u vremenu poslijeratne duhovne opustošenosti, dodatno razočaran i disfunkcionalnim brakom svojih roditelja, okrenuti zaštitarskom poslu u zagrebačkoj tvrtki Mustela. Njegov odnos prema roditeljima umnogome podsjeća na tipičan sukob generacija o kakvima se raspreda u svjetski afirmiranoj prozi u trapericama ili pak u filmskim pandanima kao što su naslovi Istočno od raja Elija Kazana i Buntovnik bez razloga Nicholasa Raya, koji su 50-ih godina prošloga stoljeća punili svjetska kina osvajajući podjednako pripadnike mlađega i starijega naraštaja. Neuralgična točka generacijskih sukoba i u Tribusonovu se romanu iščitava kao nemoć i izgubljenost starijih s jedne strane, i afektivna neprilagođenost, tj. tipična buntovnost mlađe generacije. U tom jazu između onih koji su odsanjali svoje snove i onih kojima su se ratom mnogi snovi prekinuli ili začahurili u socijalnoj deprivaciji, snalaze se i guraju tek oni koji prihvaćaju novo vrijeme i drugačija pravila. Tribuson će u prvom dijelu romana ispisati vrlo autentične situacije iz svakidašnjice disfunkcionalnih obitelji, netom nakon osnutka hrvatske države u ranim 90-im. Iza Crnog su dani slave i ponosa, a fokus mu vraća angažman tjelohranitelja Vulasove kćeri Izabele. Osim naglašene socijalne motivacije, koja ističe Vulasa kao tipična tajkuna s Prekrižja, i njegova consiglierea Lokara (asocijativni nadimak u vezi s mafijaškim poslovima), vješti, autorski pripovjedač u 1. licu, psihološki obojen nadimkom Crni kao antijunak, do kraja romaneskne priče, ali ne i života samoga, izrast će u poštovana junaka s odličjem časti, dostojanstva i nepotkupljivosti. Crneković kao tjelohranitelj ubrzo počinje razvijati „leptiriće u trbuhu“ za, kako joj samo ime u prijevodu sa španjolskoga jezika kaže, prelijepom tajkunovom kćeri, studenticom arheologije, kojoj ozbiljno prijeti otmica. Stoga se zdušno stavlja u ulogu zaštitnika spremnoga riskirati i vlastiti život kako bi 19-godišnju djevojku sačuvao od opasnosti. Doživljaj vlastite obitelji, od koje je u potpunosti otuđen osjećajima srama zbog očeva pijanstva i majčine nevjere, u potpunosti gura u drugi plan, počinjući živjeti samo za Izabelu. Čitatelj tako biva uvučen u romantični dio romana, ali ne i lišen one očekivane sveprisutne opasnosti iz koje živu glavu trebaju izvući upravo oni: Crni kao heroj i zlatna Izabela. Slika Zagreba ranih 90-ih slika je sumnjivih povratnika iz Deutschlanda koji svojom premreženošću stvaraju od državne metropole grad podzemlja kojim caruju sukobi utjecajnih poslovnjačkih klanova.

Kontrast takvom sivilu romansa je dvoje mladih koji, na Izabelin nagovor, bježe iz Zagreba u pakrački kraj, u kojem je Crni svojedobno provodio i mnoge braniteljske dane sa svojim suborcima, skrivajući se od ohologa i pohlepnoga Rudija Vulasa. Tribuson će tako izmjestiti fokus s gradskoga toposa na hrvatsku provinciju u poslijeratnom „besmeslenom i praznom“ vremenu, ističući sveopću opustošenost i sliku poremećenih  društvenih odnosa na svim razinama. U liku Pikasa, negdašnjega Crnekovićeva suborca, izranja tužno lice hrvatskoga branitelja koji se umjetnošću kao hobijem hrve s PTSP-om, radujući se tako, u jednoj situaciji, žutom američkom frižideru koji je ostao u kući u kojoj su nekada živjeli djed i baka Izabelina tjelohranitelja. Svojevrsni bijeg od stvarnosti prisutan je i u filmskoj motivaciji Crnoga: sve prepreke koje nadilazi zbog Izabele prispodobljuje u svojoj svijesti scenama iz omiljenih noir filmova (Bulevar sumraka, Džungla na asfaltu, Malteški sokol...) ili upečatljivim isječcima Kevinove hrabrosti iz čuvena filma Bodygard s početka 90-ih godina prošloga stoljeća. Do kojih će se razmjera taj luk osobnoga pesimizma proširiti, naglašavajući pri tomu sve abnormalitete novoga društva na pomolu koje pojedinca okrutno guta apsurdnim scenarijima novostvorenih ekonomskih zakonitosti, razotkrit će na globalnoj društvenoj razini treći, ubojiti dio romana, koji će nemalo iznenaditi i najopreznijeg čitatelja-detektiva, servirajući mu poraz „vlastite pameti“.

I premda je Zbogom, Izabel na prvu odrediv kao tipično romantični triler (i kao žanrovski sukus svih Tribusonovih tematsko-idejnih aspiracija), upravo će svojim efektnim završetkom obrnuti očekivanu logiku razmišljanja i na metadiskursnoj razini u fokus staviti premisu o sveopćoj ljudskoj nesigurnosti u kriznim vremenima. Elementi socijalne satire neminovno izlaze u prvi plan stavljajući vrijednost novca pred životom, koji ne vrijedi ni penija kad su u pitanju zakulisne gospodarske igre koje vode ambiciozne glavešine uvijek aktualnoga podzemlja. S kakvim će se sve bolnim razbijanjem iluzija tijekom svoje tjelohraniteljske misije Crni susresti, ostaje na čitatelju da mentalnim osvajanjem pokuša shvatiti, shodno kompleksnosti zbivanja, nalik onima u ratu, koja će Crnome donijeti dvostruku potvrdu identiteta, lišenu pitijskih nedoumica, ma koliko ljubav prema Izabeli i kao prema ženi i kao prema idealu bila primamljiva. Klupko romana izvest će Crnoga na obalu junaštva, hamletovski spotaknuta u namjeri da zaštiti slabijega i ostvari svoje snove, a s kojima će se drugi beskrupulozno poigrati. Njemu će pak ostati samo sloboda kao jedina iskrena suputnica, na koju ima pravo i koja se „ne prodaje za sve blago ovoga svijeta“. Čitateljeva optika time se smiruje u prihvaćanju neukrotive i neprilagodljive prirode glavnoga junaka kao odlike časti, nasuprot lažnom, elitistički obojenom društvenom mainstreamu poslijeratne stvarnosti.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 19. ožujka 2024.