Piše: Vesna Aralica, 15. rujna 2023.

Alojz Majetić: Vrijeme u prahu, V.B.Z., 2022.

       Alojz Majetić, višestruko nagrađivani hrvatski autor jednog od najliterarnijeg književnog opusa druge polovice 20. st., ni u trećem desetljeću novoga ne posustaje s književnom produkcijom koju obilježava osebujna originalnost i modernost izraza, ostvarena dijelom i inkluzijom e-tehnologije, prilagođujući se tako suvremenom načinu komunikacije u pronalaženju aktivnog čitatelja (roman Bestjelesna, primjerice, u cijelosti je pisan na internetu). U svijet je književnosti kročio pjesničkim medijem, a poslijeratnoj generaciji nametnuo se svojim kultnim knjigama Čangi i Čangi off Gottoff, perjanicama tzv. proze u trapericama, književnim modelom afirmiranim u SAD-u krajem 50-ih godina 20. st., čijim se rodonačelnikom smatra D. J. Salinger sa svojim utjecajnim romanom Lovac u žitu. Afirmaciju žargona kao ekspresivnog jezika književnosti i bunt mlađe generacije (koji su u filmskom mediju utjelovili briljantni James Dean i Marlon Brando) Majetić je prenio i u svoj lirski iskaz, a sloboda i svojevrsni pjesnički ludizam ostat će trajnom odrednicom njegova pjesničkog opusa do današnjih dana.

       Najnoviju zbirku pjesama i pjesničke proze simbolična naslova Vrijeme u prahu teško je svrstati u jednu od mnogobrojnih postmodernističkih poetika; ipak, dominira izričaj na tragu neoekspresionizma i neoegzistencijalizma – stvarnosne poezije koja katkad proizlazi iz nagonskog, podsjećajući tako na enformel i pojave u apstraktnom slikarstvu 50-ih godina 20. st.

Automatizam stvaranja u poeziji uvijek je smatran nečim vrijednim jer promovira istinu trenutka. A da se čovjekovo postojanje otkriva i potvrđuje sadašnjim trenutkom, otkriva i ova zbirka, dijelom i konceptualno zamišljena kao psihološki pokus (ciklus pjesama u prozi naslovljen kao Posjet jedne dame) i vizualna poezija (ciklus pjesama u prozi Prostor i vrijeme drže se za ruke). I premda je prvi ciklus pjesama socijalne lirike hermetičan sadržajem a lako čitljiv, što korespondira nekako i s vremenom u kojem živimo, a koje se strahovito ubrzalo i zbog toga u mnogočemu skliznulo s tračnica smisla, središnji dio zbirke renesansa je i iskonski riposito o MORU (nedvojbeno je potaknut susačkom neposrednošću svakodnevna doživljaja morske pučine). To more je i himan i oda i život i smrt i transcendencija i simbol i nešto VELIKO i nešto MALO. More je prisno (pjesnik mu se obraća u drugom licu) jer je u oku i u umu, SVAČIJE i NIČIJE. Zrcalo slobode i mnogih metamorfoza, ali i zrcalo „opsade“, osvajanja „plastikom“, zrcalo mnogih križeva, zrcalo nespoznatljivog. „Ali i dalje ostaješ nijemo / Ne znaš što je jeka / Ne znaš što je m /  Ne znaš što je o / Ne znaš što r / Ne znaš što e / Ostaješ obično neuko more“.

Nije bez temelja izrečeno u književnoj teoriji o recepciji pjesničkog teksta: koliko je čitatelja, toliko je i idejnih završetaka pjesme, a upravo su na tome tragu mnoge Majetićeve pjesme – kao da poštuju individuu čitatelja i računaju s asocijativnom slobodom recipijenta. U značenje mnogih pjesama utkano je prethodno čitateljsko iskustvo, kao što je slučaj s pjesmom Trske otočića Suska, koja neodoljivo odmah priziva u svijesti i Ujevićeve Visoke jablane i nadilazi dakako onaj tek ugođajni sloj pjesme idući prema stvaranju značenja na temelju supstitutivnosti. Trske u pjesmi postaju „spomenikom neuništivosti“, svjedokom trajnosti i izdržljivosti pred naletima sudbinskoga vjetra: „ Pamćenje nam je sve jače / Korijenje u pijesku života jede vrijeme / U vremenu rastemo i množimo se / Biva nas sve više / Tiho osvajamo prostranstva rasuta u zviježđima…“. Ako se složimo s onom Novalisovom tezom da je poezija umjetnost trajnog uzbuđivanja duše, onda su Majetićeve pjesme – premda djeca ovoga praha i rasapa vremena, spomenik trajniji od mjedi.

Središnji dio zbirke, naslovljen kao Empatijske čestice, uistinu postaje srce jednog pjesničkog govora u kojem ima mjesta i za MENE i za TEBE i za NAS (jer svaki čovjek nosi u sebi sve ljude), samo treba otkriti te riječi – kuće, vrhovne nositeljice značenja koje opalizacijom motiva, tj. prelijevanjem smisla, otkrivaju nove spoznaje, poput onih u izvrsnoj pjesmi Tijelo ti je razglednica: „ I podrum je u tvome tijelu / I potkrovlje je u tvome tijelu / Ništa u tvome tijelu ne smije izgorjeti…“.

Granice pjesničkoga jezika (one konativne značajke) propituje zadnji ciklus pjesama u prozi Posjet mlade dame (Pjesniku Branimiru Bošnjaku kojemu je emocije i um uništila nemilosrdna Alzheimerova bolest).

Nestaje li smisao poezije pred barijerama destabiliziranog uma i može li ludizam sve spasiti od propasti, retorički se upitao vrsni pjesnik Alojz Majetić u posljednjem ciklusu pjesničke proze: „Gdje se izgubilo vrijeme kad smo bili djeca? Tražim ga godinama i nikako da ga nađem. Jesi li ti ukrala naše vrijeme? Jesi li ga strpala u torbu? …Gledam ovu nepoznatu damu i nikako da je smjestim u neku nišu…“.

       Vrijeme u prahu Alojza Majetića sasvim sigurno će se jednoga dana ugnijezditi u hrvatskim antologijama pjesničkih logopeja kao testament pjesnikovog JA u želji da oslika svaku misao, osjećaj, san i viziju, svaku uspomenu i treptaj vremena (u prahu).

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 15. rujna 2023.