Piše: Vesna Aralica, 19. studenoga 2023.

Robert Perišić: Brod za Issu, Sandorf, 2022.

Robert Perišić dugo je godina prisutan na hrvatskoj književnoj sceni, no njegova su prozna djela formirala čitateljsku publiku i izvan Hrvatske (u Francuskoj i SAD-u).

Literarno raznolika književna produkcija (pjesme, kratke priče, romani; filmski scenariji…) stvorila je i ustoličila Perišića kao osebujnog autora, uvijek spremnog na originalno jezično eksperimentiranje.

Brod za Issu esencija je čiste proze u svim njezinim oblicima; stoga i izmiče detaljnoj žanrovskoj klasifikaciji jer fragmentarno funkcionira kao priča, negdje i kao topla lirska proza, a s odrednicom romanesknog otvara se vratima i nekoga posve novoga čitanja koje nadilazi bogati siže. Fabularna zbivanja Perišić smješta u antički topos, a iskusan će čitatelj prvo zamijetiti autorovu nenamjernu intertekstualnost pri odabiru odisejskoga motiva putovanja morem. Glavni su akteri priče usko povezani sa svojim kormilarom, tj. sviješću pripovjedača koja je vrlo promjenjiva, kao i samo more.

Glavni su nositelji fabule dječak Kalija (stratumom rob i bez roditelja) koji će se jednoga dana, zajedno s magarcem Mikrom i egipatskom mačkom Miu, ukrcati na brod za buduću apoikiju Issu i otploviti iz italske Sirakuze, i jedan Vjetropir koji izmiče karakterizaciji i materijalizaciji pojma. Fascinantno je s koliko asocijacija Vjetropir djeluje na čitatelja, pa je u jednom trenutku Majka Priroda a u drugom već božanski duh, demijurg, u trećem pak duh kreacije i predanja, jednak onomu s izvora Kastalije za kojeg su se pobrinule muze da ga ne uzmanjka vrlim pjesnicima antičkih epopeja (Homeru, Vergiliju, Ovidiju). Tako je Vjetropir konstantno vjetar u leđa novom zbivanju, duh pripovjedača koji gura svoj brod do nove obale. No riječ je ovdje, zaključno, i o duhu vremena koje će ostati, iako nevidljivo, u svakom zrncu pijeska ili hladnu kamenu jonskoga stupa, na dnu nekoga potonulog broda.

Djelo u cjelini funkcionira kao poetska enciklopedija antičkoga Mediterana, ali i kao svojevrsni hvalospjev Prirodi čiji mistični dio utjelovljuje afrička mačka Miu (na jednom će mjestu Vjetropir iskazati divljenje prema mački kao jedinoj životinji koja se prva sprijateljila s čovjekom, a kojoj se nije dalo zapovijedati) i njezin servilni dio magarac Mikro, u vezi s kojim će čitatelj Vjetropirovih iskaza naići na zanimljivi podatak kako je, ni više ni manje, upravo car Dioklecijan zabranio da ga se opterećuje s više od 65 kilograma i time, reklo bi se, pomaknuo granice Protagorina postulata o tome kako je čovjek mjera svih stvari. Vrijednost Perišićeve proze leži u recepcijskoj polivalentnosti – njome će svoje čitalačke apetite zadovoljiti sanjari i gubitnici, ali i pobjednici: djeca, i ništa manje ona odrasla djeca. Je li sreća golemi zaborav života, što u čovjeku buja s oprostom – pitanja su s kojima će se Kalija susresti kad doplovi do nove domovine – krševite Isse, i prione, uz nadzor odlučnoga Teogena, izgradnji grada i luke. Kalija kao lik podliježe ponajviše etičkoj karakterizaciji koja se ogleda u znakovitoj rečenici upućenoj hirovitom Arionu (koji i ne mari previše za prava životinja u suživotu s ljudima): „Mene ne zanima da budem čovjek. Ne mogu gledati Mikrove rane.“ Teogenova prognanička sudbina neodoljivo podsjeća na sudbinu genija koji su spremni u svakom trenutku svoj život dati za ideju i založiti ga za nacrt življenja – u Teogenovu slučaju za polis. No, Agora će odlučiti drugačije jer se isuviše poistovjetio s polisom, a ta će ga dehumanizacija koštati zdrava razuma u doglednoj budućnosti.

Može li se doseći apsolutna sloboda? Gdje se pronalazi, i je li je moguće sačuvati u mreži međuljudskih odnosa, temeljna su pitanja Broda za Issu, djela koje konceptom želi biti sveobuhvatno i pripovjedno primamljivo, kao što je primjerice Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje svojevremeno odjeknulo cijelim Mediteranom u 16. stoljeću. Od Kalijeve sudbine čitatelj očekuje mnogo, no nakon stupice koju mu namjestiše njegovi na Diomedovu otoku Pelagosu, sve u vezi s njim postaje legenda. Ništa neobično pod kapom nebeskom, a ni za vjetropirasta i nepouzdana pripovjedača. Kalija će ostati tek kamenčić u mozaiku jedne civilizacije koja je poznavala red, držala do mythosa, a štovala filozofsku misao i umjetnost.

Resiše je i neke društvene boljetice i mnoge nesavršenosti, no antički se čovjek uvijek znao utješiti Nebom i muzama.

I tu je priči kraj, a ujedno i početak – na tragu one antičke misli kako je život smrt, a smrt život. Ili kako Vjetropir, koji se svim snagama hrve sa zaboravom, na jednom mjestu kaže: „Priča je, kad je izroniš, poput ostatka broda.“ „Jezik se svime hrani i sve pojede“, stoga, jedna divna i nostalgična rekonstrukcija davno prohujala vremena kojemu pripadaše Liburni i Heleni, ostaje trajno spomenikom Mediterana jer, u konačnici, „zemlja tako sporo stari, a more nimalo“.

Brod za Issu Roberta Perišića zasigurno će doživjeti brojne pokušaje metamorfoza i prilagodbi za druge vrste umjetnosti (strip, film, balet itd.), čime zavrjeđuje posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nije pretjerano reći – i kultno, s obzirom na to da je u idejnoj zamisli djela ne samo homo ludens u osobi pripovjedača nego i istinsko divljenje prema baštini koju smo pozvani i njegovati i čuvati od propasti.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 19. studenoga 2023.